Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković, gostujući na FTV, ocijenio je da dolazak Donalda Trumpa nije promijenio strateški odnos Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini, već način na koji američka administracija vodi vanjsku politiku.

Aktivnosti Milorada Dodika u Washingtonu opisao je kao pokušaj stvaranja privida političkog utjecaja, uz ocjenu da će se njegovi susreti s američkim zvaničnicima završiti fotografijama, bez ostvarenja strateških ciljeva. 

Nije isključeno da će se Dodikova posjeta Washingtonu zaista svesti na nekoliko fotografija i sastanaka bez konkretnog političkog učinka. Ipak, susreti s američkim zvaničnicima ne mogu se unaprijed proglasiti neuspjehom samo zato što nakon njih nije uslijedila neka velika politička odluka. Lobiranje je dugotrajan proces, a njegovi rezultati ne moraju biti vidljivi odmah.

Konaković se, govoreći o američkoj politici prema BiH, drži poznate formule o podršci suverenitetu i teritorijalnom integritetu države. Oko toga nema mnogo rasprave. Međutim nije isto podržavati Bosnu i Hercegovinu i podržavati ili prihvatati politiku onih koji njome upravljaju.

Mnogo je važnije od ponavljanja američkih diplomatskih fraza vidjeti s kim Washington danas razgovara, kome otvara vrata i koliko je spreman uvažavati interese pojedinih političkih aktera u BiH.

Američka politika ne završava na izjavama u Vijeću sigurnosti UN-a. Tako bi trebali razmišljati bošnjački političari. Stvarni karakter američke politike vidi se i po tome ko dobija pristup američkim zvaničnicima, kakvi se dogovori prave i kakve posljedice slijede nakon diplomatskih susreta.

Sama činjenica da Washington nije odustao od podrške teritorijalnom integritetu BiH ne govori mnogo o tome kako će se postaviti prema političkim odnosima unutar zemlje. A upravo bi to ministar Konaković morao imati na umu kada govori o promjenama u američkoj vanjskoj politici.

Konaković, međutim, mnogo više pažnje posvećuje Dodikovim fotografijama iz Washingtona nego pitanjima koja se tiču njegovog vlastitog političkog učinka. A za njih ne mora ići daleko. Dovoljno je vratiti se u 2022. godinu, kada je Trojka odlučila formirati državnu vlast sa SNSD-om Milorada Dodika i HDZ-om Dragana Čovića. Danas, dok jedni druge optužuju i javno govore o političkom raskidu, ostaju posljedice tog dogovora i raspodjele funkcija koju su tada zajedno napravili.

Dodikova i Čovićeva stranka dobile su značajan utjecaj na državnom nivou, a Trojka je na takav raspored pristala kako bi formirala vlast. Konaković je bio jedan od najglasnijih zagovornika tog dogovora i teško se danas može ponašati kao da s njegovim posljedicama nema nikakve veze.

Šta je Trojka dobila za taj politički ustupak? Šta je uspjela promijeniti, a preko čega je prešla zarad koalicije? Na vlast su došli uz velika obećanja o drugačijoj politici, deblokadi institucija i raskidu sa praksom prethodnih vlasti. Danas, međutim, ostaje prilično nezgodno pitanje: koliko su se te najave razlikovale od onoga što je Trojka na kraju zaista uradila? Konaković bi morao ponuditi odgovor koji neće biti još jedno podsjećanje na to kakva je bila vlast prije njega, nego bilans vlastitih odluka.

Navodni raskid Trojke sa SNSD-om u januaru 2025. godine pokazao se više kao politička predstava za javnost i pokušaj dodvoravanja biračima nego kao stvarni prekid saradnje. To potvrđuje i činjenica da su ministri SNSD-a Srđan Amidžić i Staša Košarac ostali u Vijeću ministara BiH. 

Gotovo dvije godine nakon najavljenog raskida, sastav Vijeća ministara ostao je nepromijenjen, a SNSD je zadržao svoje pozicije u državnoj izvršnoj vlasti.

Kako Konaković objašnjava taj raskorak između onog što govori na televiziji i stvarnog stanja u institucijama? Kako je moguće da danas govori o Dodikovom nedostatku utjecaja u Washingtonu, dok njegova stranka i dalje ima značajne mogućnosti blokiranja državnih procesa u Sarajevu? I šta je Trojka konkretno učinila da promijeni takav odnos snaga?

Ministarstvo vanjskih poslova BiH angažovalo je organizaciju Bosnian American Alliance, preko koje je u lobističke poslove bila uključena i američka firma Continental Strategy. Prema izvještajima domaćih medija i dokumentaciji dostavljenoj američkom ministarstvu pravde, ta organizacija u posmatranom periodu nije primila novac niti je obavljala aktivnosti u interesu Ministarstva. Ista firma kasnije je počela raditi za vlasti Republike Srpske.

Zato Konaković duguje objašnjenje šta je država ovim angažmanom dobila i kakav je bio njegov stvarni učinak. Nije sporno da BiH treba lobirati u Washingtonu, ali je sasvim opravdano pitati šta je urađeno, kome je posao povjeren i zašto je ista firma kasnije radila za vlasti RS-a.

Konaković često govori o Dodikovim kontaktima u Americi, procjenjuje njihov značaj i osporava njihov stvarni domet. Međutim, prije nego što ocjenjuje tuđe lobističke rezultate, morao bi javnosti predočiti rezultate posla koji je pokrenulo njegovo ministarstvo. Tu nema mnogo prostora za politička tumačenja, ili postoje konkretni rezultati ili ih nema.

Konaković govori o tome šta Dodik može, a šta ne može u Washingtonu, ali još nije objasnio zašto SNSD u Sarajevu nije izgubio pozicije ni nakon prekida političke saradnje.