U bh. prijestolnici danas skejt scena nije izražena kao u drugim svjetskim metropolama, pa iako je skateboarding postao olimpijska disciplina, u olimpijskom gradu ne postoji ni park za skejtere.

- Prema mojoj procjeni, u Sarajevu trenutno ima između sto i dvjesto skejtera, ako uračunamo i veterane koji povremeno izađu na dasku. Okupljamo se na svim mjestima kao i ranije, a to su Skenderija, Hastahana, Holiday Inn, Narodno pozorište, u skejt šopu... Gdje god je dobra podloga, tu smo i mi skejteri - kaže pisac Boris Lalić, koji kada ne skejta piše knjige.

Nekada je Hastahana bila namijenjena isključivo skejterima, no situacija sada nije sjajna.

- Naša draga Hastahana postala je veliki kamen spoticanja za lokalnu skejt scenu. Zapuštena godinama, pretvorila se u ruinu koja skejterima gotovo nikako ne služi, već samo njihovim (prinudnim) protivnicima, radnicima osiguranja i policiji, čije pridike i lekcije skejterima obavezno uključuju rečenicu da Sarajevo ima, kako oni to kažu, stazu za skejt u Hastahani, te da smo mi nekulturni što, riječima jednog securityja, "dolazimo na objekte".

Lokalne vlasti najavljivale su izgradnju skejt parkova u Sarajevu, i to na tri lokacije - Zetri, Dobrinji i Hastahani...

- Kad govorimo o izgradnji ozbiljnijih skejterskih infrastruktura, tu ima finih pomaka, najvećih u općini Novi Grad, koja je odredila lokaciju i došla do nacrtanog projekta jednog veoma finog skejt parka, kakav nam i treba. I naš lokalni skejt šop je našao veliku donaciju za izgradnju skejt parka, oko 100.000 dolara, ali to neće biti realizirano ove godine jer donatori traže od grada da osigura zatvoreni prostor za tu namjenu najmanje na pet godina, što grad nije mogao sada osigurati. Zbog svega toga je nezahvalno govoriti o tome kada ćemo u Sarajevu imati pravi skejt park, ali može se sa sigurnošću reći da će nešto od toga biti. Mislim da je to veoma potrebno Sarajevu kao gradu, koji se rado diči sa svojim olimpijskim nasljeđem, a eto jedini je glavni grad u Evropi koji nije izgradio nikakvu infrastrukturu za skejt, sada već olimpijski sport - ističe Lalić.

Ipak, skejtanje je u Sarajevu još na nivou zabave za pojedince, no može li se tu nešto promijeniti?

- I na tom polju se desio napredak, zahvaljujući Belmi Trajkov i njenim saradnicima dobili smo olimpijski savez koturaških sportova, što je važan korak u promjeni slike o skejtu u našem društvu, koja je uistinu grdno zaostala, mnogi su po pitanju toga u glavi još Jugoslavija, to jeste ostavljaju dojam da bi im bilo najdraže kad od toga ne bi imali ništa. Mislim isto da je ta zadrtost osuđena na propast, skejt je jedna istina predodređena da pobijedi strah, koji joj se suprotstavlja sijući laž. Oni koji su sada protiv toga uporni već mirišu na one koji će sutra prema tome biti pokorni, pa kad je već tako, onda najbolje poći skejtu ususret širom otvorenih ruku jer čemu zauvijek biti zadnji u pozitivnim promjenama? Ipak, mislim da bez skejt parka zadugo nećemo biti primijećeni kao sportisti, treba nam to i da bismo mogli početi trenirati za takmičenja, na kojima se trenutno pojavljujemo uglavnom u ulozi publike. Mislim da ako proizvedemo samo jednog uspješnog takmičara ili takmičarku, onda ćemo i mi preko noći postati vrijedni poštovanja, kao što je to postalo sportsko plivanje zahvaljujući sjajnoj Lani Pudar - naglašava Lalić.

Skrenuo je pažnju na,, kako kaže, "ozbiljniji društveni problem koji se rađa iz nepostojanja adekvatnog mjesta za skejtere u Sarajevu, a čiji su akteri uglavnom skejteri i radnici osiguranja".

- Skejt kultura raste na čitavom svijetu, a kod nas trenutno možda i malo više nego drugdje jer u Sarajevu nakon dugih godina ponovo imamo skejt šop, kog su djeca i omladina očito željni, iz dana u dan imamo nove skejtere u gradu. Ranije ste mogli vidjeti jednog ili dva skejtera kako negdje skejtaju, a sad to već znaju biti i grupe od deset-dvadeset ljudi, većinom tinejdžera, koji kao takvi privlače puno više pažnje. Nažalost, zbog društvene zaostalosti i malograđanštine gradskih upravljača, ta je pažnja uglavnom negativna, a kao takva je rodila u glavama rukovodioca u najmanju ruku uvrnute ideje, čije sprovođenje u nedjela naravno ide preko leđa podređenih, to jeste čuvara i drugih radnika osiguranja. Kao konkretan primjer navodim Akademiju likovnih umjetnosti (ALU), ispred koje se godinama moglo skejtati na miru, ja sam jedan od onih koji su skoro svaku noć skejtali tamo, a dvije sedmice unazad stigao je čuvarima dopis, da su obavezni zvati skejterima policiju kad god ih vide. Navodno iza tog "rješenja" stoji jedan od prodekana ALU, čije ime niko ne želi reći, što meni stvara sumnju da pisac te odredbe sumnja u vlastita prava jer Akademiji, kako veli čuvar, pripada jedan metar od zgrade, tj. teritorija na kojoj mi skejteri nemamo šta tražiti, pa su tako od čovjeka napravili neku vrstu javnog redara, čuvara Obale Maka Dizdara, a nas načinili građanima-sportistima koji moraju paziti na policiju kao da su lopovi - istakao je Lalić.

Pozvao je pravnike da im pomognu da riješe problem.

- Ukoliko ima neki pravnik ili pravnica zainteresirani da pomognu skejterima na način što bi dokazali da je prodekan (ako je to on zaista) zašao u sfere fantastične apsolutne slobode kada je sastavio akt kojim je naštetio skejterima, svojim uposlenicima, policiji, i u konačnici Sarajevu gradu. To je za našu djecu, za stotine novih skejtera koji će nam biti tu možda već i ovo ljeto. Mi živimo u društvu gdje se odrasli ljudi takmiče ko će na društvenim mrežama zakmečati jače na temu zaštite djece, no u stvarnosti, izvan javnosti, često je sasvim drugačije, od djece se očekuje ropska poslušnost i poštovanje prema starijim ma kakve ludosti govorili i činili. Mislim da takvo licemjerno ponašanje rađa društvene osvetnike, a sreća da je ovo sukob društva sa skejterima, koji svoje frustracije vrište na skejtu, mi ćemo od tih poteškoća postati samo zagriženiji i bolji, plus što nas već sada ima toliko da i bez dogovora možemo dolaziti na zabranjena mjesta sa takvom učestalošću da će institucijama trebati baška uposlenici samo za nas - poručio je Lalić.