Ovih dana je u fokusu bosanskohercegovačke javnosti uznemirujući, degutantan video, objavljen na profilu izvjesne platforme Zefaaf na Instagramu. U videu gledamo muškarca ispred kultnog kafića Divan u Sarajevu, piše portal Odgovor. 

On na arapskom jeziku poziva u "kafić za šerijatsko upoznavanje mladića i djevojaka", navodeći kako djevojke većinom nose hidžab, dolaze tu da upoznaju nekoga za brak i traže nizak mehr, vjenčani dar i imovina koji, po šerijatskom pravu, suprug daje ili se obavezuje dati i koji pripada isključivo njoj. 

Javnost potom otkriva još uznemirujućeg sadržaja na profilima ove platforme. U drugim snimcima vide se isti muškarac, imena Tarek bin Zahw. Ponovo govori na arapskom, ističe da Bošnjakinje, muslimanke, odlaze na studije u Sarajevo prvenstveno radi pronalaska supruga, da traže jako nizak mehr, a da su pritom "bijele", imaju plave oči i vode "čedan život".

Na njegovom profilu na mreži LinkedIn stoji prefiks "dr.", iako o njegovom obrazovanju na profilu ništa nije navedeno. Jedino što nam njegov profil govori jeste da je "CEO i osnivač" platforme Zefaaf, koja je "osmišljena da omogući ozbiljne bračne veze zasnovane na zajedničkim vrijednostima, u sigurnom okruženju punom poštovanja, namijenjena korisnicima iz različitih zemalja i kultura".

Sjedište platforme je u Amsterdamu, a kako Bin Zahw navodi da je globalno orijentisana, i kako se u posljednje vrijeme dosta kreće po Bosni i Hercegovini, njegove namjere su postale očigledne. Naša javnost, dakle, za ovu platformu i njezino djelovanje saznaje tek nakon spomenutog problematičnog videa.

Uprava ugostiteljskog objekta Divan se oglasila na društvenim mrežama, ograđujući se od tvrdnji iznesenih u videu. Istakli su da su video prijavili nadležnim institucijama, a njegovim kreatorima trajno zabranili pristup objektu.

Slučaj je podigao veliku prašinu primarno među muslimanima u Bosni i Hercegovini, jer ovaj kafić nije samo nezaobilazna turistička lokacija nego i oaza za učenike i učenice obližnje Gazi Husrev-begove medrese, ali i studente i studentice. U oba slučaja su to jako mlade, stoga ranjive osobe, pa zbog toga nije ni čudno što je javnost burno reagovala.

Da li je ova cijela priča pravno čista – o čemu se također raspravlja – i hoće li izvjesni Bin Zahw osjetiti posljedice svog bahatog nastupa, još je rano tvrditi. Međutim, ne trebamo se zadovoljiti ljutnjom i snebivanjem, nego proniknuti dublje u njene uzroke i rasvijetliti šta nam ona govori o percepciji bosanskih muslimana (i još važnije – muslimanki).

Intersekcionalnost rasnog i vjerskog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana je kompleksna i nedovoljno istražena tema. Ove dvije dimenzije naših identiteta često se posmatraju izolirano i pojedinačno, shodno onome što posmatrač želi od nas.

Kada smo migranti u Evropskoj uniji, tada je naša bjelina prednost u odnosu na druge, manje poželjne migrante, a ako smo vidljivo muslimani u islamofobnom okruženju, ona često postaje zanemariva. Često smo udžbenički primjer "bijelih muslimana", a povremeno znamo i sami sebi zadati rasistički autogol kada insistiramo na toj bjelini kao faktoru superiornosti nad ostalim muslimanima.

Kada ovim dvjema dimenzijama dodamo i rod, 3D slika je još složenija. Bošnjakinje su često ranjivije i direktnije izložene islamofobiji, pogotovo ako nose hidžab, jer je tada njihova vjerska opredijeljenost neposredno vidljiva. Međutim, kako ova intersekcionalnost određuje njihov položaj iz drugog pravca, kada ih gledaju nebijeli muslimani? Njihova rasa tada postaje neželjena prednost i, nažalost, fetiš.

U jednom od videa na spomenutoj platformi, ističe se da Bošnjakinje imaju "plave oči, dakle evropski izgled" i da vode "čedan život". Ove tvrdnje su popraćene videom plavookih pokrivenih djevojaka koje je generirala vještačka inteligencija. Čista i nedvosmislena fetišizacija.

Bin Zahw ne ističe obrazovanost, religioznost ili neku drugu odliku koja bi bila važna korisnicima jedne platforme za upoznavanje za brak. Štaviše, on trivijalizira njihov obrazovni put tvrdeći da je to samo karta za pronalazak muža. U gotovo svakom videu fokusira se primarno na njihov izgled i "čedan život", što bi trebalo aludirati na odsustvo seksualnog života.

Ako se promovira izgled i navodno djevičanstvo (jer neko bi pomislio da plasira hurije na tržište), ko je ciljna grupa korisnika? Bin Zahw u svakom videu priča na arapskom jeziku, iako je primarno djelovanje platforme u Amsterdamu, pa se nedvosmislen odgovor sam nameće. Kada se u cijelu priču upletu i komentari o niskom mehru, sve postaje još degutantnije i pomalo podsjeća na slične fenomene koji su već u sferi prostitucije i trgovine ženama.

Žene iz istočnoevropskih država su, zbog svoje bjeline, nerijetko žrtve web-stranica i agencija za upoznavanje koje su samo paravan za prostituciju i trgovinu ljudima. Prethodnih godina postale su i poželjan "inkubator" za surogat-majčinstvo, jer njihova maternica košta manje od maternice prosječne žene na Zapadu.

Bošnjakinje su, pak, privukle pažnju suprotne ciljne grupe, neevropskih muslimana koji bi da se ožene bijelom muslimankom. U oba su slučaja žene poželjne prvenstveno zbog boje kože, koja im, što zvuči degutantno, postaje njihova prednost. Na Zapadu ništa novo: žene su seksualizirane i tretirane kao objekti žudnje i fantazija.

Međutim, šta ovo govori o našem kolektivnom poimanju autonomije ženskog tijela? Mnogi muškarci su nedvosmisleno stali u odbranu žena. Da li su to uradili zato što poštuju njihov integritet i gnušaju se njihove seksualizacije, ili zato što samo "mi, naši" možemo imati "naše žene"? Pojedine reakcije su ostavile takav dojam i onda više nije riječ o ženama, nego o tome koliko su one percipirane kao vlasništvo svojih muških sugrađana.

Zašto je ovo uopće važno? Zato što su Bosanke u ne tako davnoj historiji pretrpjele kolektivnu traumu silovanja kao oružja genocida i zato što ta trauma nastavlja da razara, bez buke, kao ogroman tabu. Mnogi još posmatraju mračnu epizodu logora silovanja kroz patrijarhalnu prizmu: oni su uzeli i silovali naše žene. Dakle, tijelo bosanske žene je još jedan front koji je četnik pokušao osvojiti i bespravno oteti. Nije autonomni i nezavisni organizam nad kojim je učinjeno neoprostivo nasilje u svrhu činjenja genocida.

I kako se sada trebaju osjećati kćerke i unuke žena koje su prošle kroz to sve, nove generacije koje promoviraju kao bijele čedne muslimanke s kojima možete proći jeftino? Još jednom je tijelo bosanske žene nešto što se može iskoristiti, uzeti, prodati. Još jednom je neko bosansku ženu sveo na tijelo i ništa više. I upravo se ovdje krije odgovor na pitanje zašto je ovaj slučaj toliko uznemirio građanke i građane i bio okidač traume.

Ono što zavrjeđuje posebnu analizu jeste navod da su Bošnjakinje skromne po pitanju mehra i da možete "dobro proći" za samo 500 eura. Ovaj transakcijski pogled na mehr nam govori da mnogi muslimani (a možda i muslimanke) širom svijeta ovaj propis doživljavaju kao cijenu pod kojom se muslimanka prodaje. Tada on više nije šerijatski mehanizam finansijske zaštite i stabilnosti žene u braku, već prizma kroz koju će neko islamski brak posmatrati kao legalnu prostituciju.

Muslimankama u Bosni i Hercegovini mehr ne znači mnogo i objašnjenje je vrlo očigledno - on nije pravno obavezujući i u slučaju povrede njihovih prava štiti ih građanski zakon. Mnoge ga posmatraju kao sentimentalni poklon, a od muževe dobre volje, u konačnici, ovisi da li će mehr  dobiti u slučaju razvoda. Kada su im sigurnost, dobrobit i finansijska stabilnost ugroženi, porodični zakon definira njihova prava, pa im egzistencija i ne ovisi o nekom mehru.

Dakle, skromnost Bošnjakinja po pitanju mehra ne znači da su jeftine, nego da nisu na prodaju. I da vjeruju u pravnu državu.

Iako je islam jedna od dominantnih komponenti identiteta Bošnjakinja, on nije lišen kulturno-historijskog konteksta. Bošnjakinjama se ne mogu transplantirati njima strane norme i viđenja niti ih se, na kraju krajeva, može krojiti po istom šablonu.

Bošnjakinje muslimanke su, prije svega, žene. Žene su, prije svega, ljudi. Posmatrati ih kroz prizmu njihovog izgleda, njihove seksualnosti ili cijene mehra u najmanju ruku znači dehumanizirati ih. Patrijarhalnoj logici mala zemlja – male skromne žene treba nedvosmisleno poručiti: buntovna zemlja koja se bori da govori u svoje ime – buntovne žene koje se bore za isto.