open-navfaktor-logo
search
Pripadnici NORAIR-a
Norveški piloti iz UNPROFOR-a ponovo u BiH: Naježio sam se kada sam vidio Maglaj, uvijek je ostao u mom srcu
Pripadnici helikopterske eskadrile NORAIR koja je djelovala u sklopu mirovnih snaga UN-a vratili su se na mjesta na kojima su boravili tokom agresije na BiH
AUTOR: J. Bojić
22.06.2024. u 08:00
get url
text
Eninar Slinde sa slikom helikoptera kojim je upravljao
Eninar Slinde sa slikom helikoptera kojim je upravljao
FOTO: J. Bojić
Norveška zrakoplovna eskadrila NORAIR koja je djelovala u sklopu UNPROFOR-a, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu bila je stacionirana u takozvanoj Plavoj fabrici (Blue Factory, op. a.) koja se nalazila na području Bosanske poljane, nedaleko od petlje Šićki Brod na zapadnom ulazu u Tuzlu. Pored pilota činili su je tehničari i medicinsko osoblje, a njih 21 prošle sedmice posjetili su našu zemlju, tačnije Kiseljak, Maglaj, Tuzlu i Živinice.
Došli su da vide lokacije na kojima su boravili tokom rata, ali i mjesta na kojima su obavljali svoje operacije u sklopu mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.
Misija u Maglaju
Einar Slinde je pilot koji je bio član helikopterske eskadrile NORAIR-a. Za svoju vojnu službu u skopu mirovnih misija dobio je brojna odlikovanja, a jedno od njih bilo je i za letove u Maglaj, koji je u tom momentu bio u potpunom okruženju.
- Maglaj je bio izolovana oblast u martu 1994. godine. UN je u Bosni i Hercegovini otvorio takozvane "džepove", to su bili Srebrenica, Žepa, Goražde, Tuzla, Sarajevo i Bihać. Tokom mog služenja u BiH letio sam u sve te "džepove". U Maglaju su ljudi bili izolirani duže od godinu i jedina opskrba obavljala se iz zraka, putem bacanja paketa, što su radili Amerikanci. Alija Izetbegović (predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, op. a.) pisao je Vijeću sigurnosti UN-a 7. marta 1994. godine i tražio da se pomogne Maglaju. Također, desilo se da je teška artiljerija raspoređena oko Sarajeva u februaru 1994. godine završila na prostoru oko Maglaja i bili su pod teškim napadima - priča Einar Slinde za Faktor.
On navodi da je komandant snaga UN-a Michael Rose tražio da se u maglajski "džep" dopreme vojnici da uspostave kontakt s lokalnim vlastima i otvore ceste da bi UNHCR mogao dopremiti pomoć putem konvoja.
- Jedini način da se vojnici dopreme u Maglaj je bilo putem helikoptera. Početkom marta 1994. godine naš komandant je pitao ko želi ići i javile su se dvije ekipe, četiri čovjeka... Imali smo podršku NATO snaga, ukoliko se nešto desi. Letjeli smo na velikoj visini, spustili se u Maglaj, ostavili vojnike i ponovo poletjeli nakon 30 sekundi. Na helikopter su po polijetanju ispaljene rakete, na vojnike su pucali na zemlji, a vidjeli smo i granatiranje na zemlji. Digli smo se na 10.000 fita (oko tri kilometra, op. a.) i odletjeli u Tuzlu. Dan kasnije smo morali ići još jednom, jer su neki britanski vojnici bili ranjeni i trebala im je opskrba. Nakon naše operacije otvoreni su putevi opskrbe za Maglaj - pojašnjava Slinde.
Nakon dugo vremena Einar Slinde ponovo se vratio u Maglaj u kojem je obavio dvije važne misije u martu 1994. godine.
- Naježio sam se kada sam ponovo vidio Maglaj jer je uvijek ostao u mom srcu. Kasnije smo saznali da je na tom području bilo izolirano više od 100.000 ljudi i ako sam učinio malu stvar da im pomognem, jako sam sretan zbog toga - zaključio je Slinde.
Sjećanja na rat u BiH
U Plavoj fabrici na lokaciji Bosanske poljane kod Tuzle, 1993. i 1994. godine kao komandant operacija pola godine je proveo Knut Oulie, koji kaže da je njihova misija primarno bila podrška Nordijskom bataljonu UN-a, osiguravali su logistiku, a imali su medicinski tim opremljen za evakuaciju.
- To je bio moj prvi put u ratnu zonu. Nismo znali da li smo spremni, ali imali smo dobar sistem koji je funkcionirao. Ono što me je najviše pogodilo po dolasku je siromaštvo, konjske zaprege na cesti... Ljudi su bili prijateljski raspoloženi prema nama. Pronašli smo prijatelje ovdje i našli smo način da surađujemo. Sada sve izgleda drugačije, veoma moderno, velika je promjena. Naravno, 30 godina je dugo vremena, ali Tuzla sada izgleda kao bilo koji drugi evropski grad, zbog toga sam sretan - kaže Knut Oulie.
Norveške kolege u Tuzli je, između ostalih, dočekao Mevludin Bešić, nekadašnji komandant zrakoplovne grupe i aerodroma Tuzla, koji je s ovom norveškom jedinicom tokom rata sarađivao i uspostavio odnose međusobnog povjerenja, koji nisu izblijedjeli ni nakon 30 godina.
Komandant helikopterske jedinice NORAIR-a, čiji su pripadnici bili smješteni Plavoj fabrici, od oktobra 1994. do aprila 1995. godine bio je Erik E. Dokken.
- Prije Tuzle bio sam šest mjeseci smješten u Kiseljaku i to mi je iskustvo pomoglo. Imali smo četiri helikoptera i posade i letjeli smo najčešće na realciji Tuzla - Kiseljak - Split. Prevozili smo vojnike UN-a i zvaničnike, a naučili smo raditi i druge vrste misija poput ove u Maglaju o kojoj je pričao moj kolega. Kada smo prvi put došli u Kiseljak, niko nije znao za norveške helikoptere UN-a, pucali su na nas iz lakog oružja, pogodili nas, ali se kasnije situacija smirila - priča Dokken za Faktor.
Stig Morten Røstad u Plavoj fabrici u Tuzli proveo je godinu i po, od oktobra 1993. do maja 1995. godine, a bio je na čelu ekipe tehničara koja je održavala helioptere. I danas se živo sjeća slika Tuzle koje je zatekao po dolasku.
- Sada je sve zeleno, a kada sam ja došao 1993. godine, svo drveće je bilo posječeno, bilo je mračno, na cesti su bili konji, nije bilo automobila, ljudi su teško živjeli, to se moglo vidjeti. Imali smo redukcije vode i struje - sjeća se Stig Morten Røstad.
Norveški piloti i mirovnjaci posjetu našoj zemlji iskoristili su i za druženje s prijateljima iz BiH s kojima, gotovo tri decenije nakon rata, i dalje održavaju kontakte.
einar-slinde-knut-oulie
FOTO:
J. Bojić
1 od 4
left-arrowright-arrow
POVEZANO
2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.