Cvijeće je položeno i Fatiha proučena na njegovom, ali i mezarima njegovih saboraca u haremu Alipašine džamije, gdje su ukopani, ali i na mjestu njihove pogibije na brdu Žuč.

Rahmetli Šehović poginuo je na današnji dan, u 26. godini u odbrani spomenutog sarajevskog brda. Rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina u Foči. Srednju vojnu školu završio je u Sarajevu, a Vojnu akademiju Kopnene vojske u Beogradu. Bivšu JNA je napustio početkom aprila 1992. godine, nakon čega je stupio u Teritorijalnu odbranu RBiH.

Bio je komandant Velešićkog odreda od aprila '92. godine do 27. maja iste godine, a potom komandant 13. novosarajevske brigade Teritorijalne odbrane, poznatije kao 13. pofalićko-velešićka brigada. Također, komandovao je i Prvom mehanizovanom brigadom Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine od 28. septembra '92. do 19. februara ‘93. godine, kada je formirana Prva motorizovana brigada Prvog korpusa ARBiH, na čijem čelu ostaje do pogibje, 27. jula 1993. godine.

Uvijek je bio na čelu svojih jedinica

Učestvovao je u Pofalićkoj bitci, oslobađanju Žuči do Orlića, najdominantnije kote 877 i odbrani Orlića u septembru 1992. godine, kada je agresor sa upotrebom živog štita pokušavao da probije linije odbrane brigade. Bio je akter odbrane Azića i Bara, oslobađanja šireg rejona Žuči i čuvene kote 850 i Golog brda, koje su bile neosvojive tvrđave agresorskih jedinica.

Uvijek je bio na čelu svojih jedinica, s puškom u ruci, i time im ulijevao snagu da u svakoj herojskoj borbi istraju.

- Nije morao biti u prvim redovima, ali nije htio iznevjeriti povjerenje svojih saboraca. To je krasilo i njega, ali i sve druge starješine Prve motorizovane brigade. Bio je na čelu brigade, čiji pripadnici su bili iz svih konstitutivnih naroda i to je, u pravom smislu te riječi, bila prava bosanska Armija - rečeno je između ostalog na obilježavanju, saopćio je Press KS.

Enver Šehović nosilac je "Ordena heroja oslobodilačkog rata" i dobitnik ratnog priznanja značke "Zlatni ljiljan". Posthumno je dobio čin brigadira Armije RBiH.

A kako je naglasio ministar Osmanović, danas, 30 godina poslije odlučujuće bitke za domovinu i njen glavni grad, patriotske snage i dalje, samo na drugačiji način, vode borbu za suverenu, cjelovitu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu, državu svih njenih naroda.

- Tri decenije poslije kada se prisjetim tog jula 1993. i sredstva koja smo imali, kako smo bili obučeni, kako smo bili mladi i većina nas neiskusni u vođenju borbi, dodijelio bih Nobelovu nagradu onome koje je jednom kazao 'kako smo mi čudo bosanskog otpora'. Kao vjernik reći ću i to da smo tada uz Božiju pomoć i to čudo našeg hrabrog naroda, naših hrabrih boraca, uspjeli zaustaviti agresora i ostati na ovim prostorima - naglasio je sjećajući se heroja naše odbrane ministar Osmanović.

Čudo bosanskog otpora

Dodao je i da su, osim tog čuda, svi naši branioci i patriote i čudo bosanskog opstanka, jer u proteklih 30 godina svjedoče nastavku agresije na BiH samo različitim sredstvima.

- Nekada su ona i žešća i gora nego granate kojima su nas gađali od 1992. do 1995. godine. Pokušavaju na svaki mogući način ukaljati našu borbu. Za jedinicu u kojoj sam ja bio ne veže se nijedan incident. Pokušali su oni našeg komandanta Dragana Vikića optužiti, ali im nije pošlo za rukom. Vikić je svim sudskim presudama pravomoćno oslobođen. Nijedan pripadnike 'Bosne' nije osuđen za bilo šta. Bili smo jedinica koja je časno prošla kroz četiri godine prljavog ratnog puta.

Svi koji smo branili našu domovinu trebamo biti ponosni, nikada ne zaboraviti naše saborce koji su gotovo goloruki dali svoje živote na tom putu. To je priča koju u protekle dvije i po godine, kroz kulturu sjećanja, pričamo. Kultura sjećanja mora pobijediti zaborav i poricanja, koja nam se nameću i sa istoka i sa zapada. Na sve načine pokušavaju izjednačiti da su isti oni koji su kao agresori nasrnuli na našu zemlju i mi koji smo je branili. Neće im uspjeti! Mi se sjećamo našeg slavnog puta, naših heroja, a oni ratnih zločinaca. To uvijek trebamo govoriti našoj djeci i generacijama koje dolaze, jer oni koji zaboravljaju svoju historiju rizikuju da im se ona ponovi - istakao je ovim povodom ministar Osmanović.

A među mnogim borcima Armije RBiH živote je za odbranu domovine isti dan dalo i 18 pripadnika Specijalne jedinice Odreda policije "Bosna". Uspomene i na ovu tužnu činjenicu evocirao je emotivnim obraćanjem i ministar Osmanović, koji je i sam bio aktivni učesnik bitke u kojoj su živote izgubili njegovi saborci.

- Tog dana se vodila žestoka bitka. Puno je granata palo, zbog čega će mi taj dan ostati u sjećanju dok sam živ. Osim mojih saboraca iz jedinice, nažalost, poginuo je veliki broj drugih boraca iz jedinica Armije RBiH. Među njima su bili i komandant Enver Šehović i braća Panjeta, čije mezare smo posjetili danas, jer su oni zajedno sa našim poginulim drugovima dali svoje živote za bolje sutra svih nas - istakao je ministar Osmanović.

S neskrivenom tugom u glasu, susprežući suze podsjetio je da su to uglavnom bili mladi momci sa 18 godina, koji su ponos ove zemlje, i čija žrtva nikad ne smije biti zaboravljena.

Brdo Žuč, kako je i danas rečeno, moralo bi imati simbolički status o kolektivnoj memoriji našeg naroda, mora biti uređeno i upamćena kao herojsko mjesto, mjesto gdje je došlo do sprege pojedinca i kolektiva, gdje su pojedinci herojstvom davali primjer kolektivu i gdje su svi izrasli u simbol heroja.

FOTO: FMUP

Federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak danas je na poziv veterana Odreda policije "Bosna" prisustvovao 30. godišnjici obilježavanja pogibije pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RBiH, Odred policija "Bosna". Delegacija Federalnog MUP-a na čelu sa Isakom položila je cvijeće na Brdu Žuč, na mjestu pogibije 18 heroja, nosilaca najvećih ratnih priznanja.

Ministar Isak je tom prilikom izjavio da je ponosan na činjenicu da su takve ljudske gromade bili pripadnici policije MUP-a RBiH i da su upravo ovi heroji, koji su živote položili za svoju domovinu i uzor mnogim današnjim policajcima, saopćeno je iz Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova.