Srebreničanin Nermin Ibrahimović došao je iz Norveške da bi ove godine prvi puta prošao trasom Marša mira. Taj put u julu 1995. godine nisu uspjeli proći njegov babo, amidža i veliki broj članova porodice Ibrahimović.

- Moja djece su već ranije dolazila na Marš mira, a ja nisam imao priliku zbog posla. Za mene je to emotivan put, razmišljam da stajem na zemlju po kojoj su moji najmiliji zadnji put hodali, gdje su napravili zadnji uzdah. Odlučio sam da probam, godine idu, nikada se ne zna hoće li se naredne godine moći - priča nam Nermin Ibrahimović.

On ističe da je ovo način da se na dostojanstven način sjetimo šta se dogodilo, pružimo ruku pomirenja, ali i da pokažemo da, ukoliko neko misli da se zlo može ponoviti, mi učimo nove generacije da budu spremne i kažu: "Nikad više!".

Nermin kaže da je iz Srebrenice izašao 1993. godine te su živjeli u Gračanici, a u rodnom gradu ostao mu je babo, amidža i gotovo kompletna porodica s očeve strane.

- Ja imam 47 godina i najstariji sam od očeve strane porodice. Babu smo ukopali prije tri godine, a amidža je među prvima pronađen... Živimo dalje, nismo jedini, cijela Bosna i Hercegovina je jedna velika masovna grobnica, a sve je zavrišlo sa Srebrenicom - navodi Ibrahimović.

Tragovi genocida koji je počinjen prije 31 godinu ne mogu izbrisati ni oni koji su ga preživjeli, bez obzira na protok vremena.

- Mi živimo dualan život. Svaki Bajram, Nova godina, Prvi maj, su i radost i žalost. Uvijek čekamo nekoga, nema te potpune sreće kada ne doživiš da tvoje dijete ne upozna tvog oca. Završiš srednju školu, završiš fakultet, magistriraš, oženiš se, uvijek neko nedostaje. To su generacijske traume. Moja rahmetli majka se razboljela od svega toga - kaže Ibrahimović.

Život nas nije milovao, dodaje on, ali kaže da se nada se da dostojanstveno nosimo taj teret.

- Ima šanse za pomirenje i suživot, ali na način da se pogledamo u oči kažemo bilo je, ali više neće biti - poručuje Nermin Ibrahimović, koji na Marš mira, između ostalih, ide sa svojim bratom, sinom i kćerkom.

Sinu je dao ime Nesib, po svom ocu koji je ubijen u genocidu.

- Ovo mi je treći put na Maršu mira. Vraćam se svake godine, jer mi je lijepo kada vidim ko sam i odakle sam. Prvi put mi se nije išlo, ali kako vrijeme prolazi sve je lakše. Ponesu te emocije, ideš sam i ne razmišljaš o koracima - priča nam Nesib Ibrahimović.

Iako živi u Norveškoj odgojen je, kako kaže, da čuva našu kulturu i identitet.

- Ne želimo da zaboravimo odakle smo i šta smo, a pogotovo one koji su dali život da bi mi bili ovdje gdje jesmo - zaključuje 18-godišnji Nesib Ibrahimović.

Ibrahimovići su na Maršu mira dio jedne od najveće organizirane gupe učesnika, koja nosi naziv Djeca boraca Srebrenice. Mnogi među njima, poput Nermina, na putu kojim prolaze ostali su bez očeva, kojima 31 godinu nakon genocida i dalje dostojanstveno odaju počast.