Nirha Efendić imala je svega 16 godina kada je u julu 1995. posljednji put vidjela oca i brata, prije nego se s majkom uputila da potraži spas u bazi UN-a u Potočarima. Detektoru je ispričala priču o odrastanju u ratu i pokazala fotografije na kojima je njena porodica posljednji put bila na okupu. Te fotografije pronašli su Memorijalni centar Srebrenica i Univerzitet u Amsterdamu radeći na projektu Facing Srebrenica.

Na jednoj fotografiji nastaloj tokom rata u Srebrenici, nekoliko ljudi sjedi za trpezarijskim stolom i ruča. Među njima je Nirha Efendić, njeni roditelji, brat Fejzo i ljekari organizacije Ljekari bez granica. Na prvi pogled, nikada se ne bi reklo da je u toku rat, niti da je fotografija nastala u gradu gdje su glad, granate i neizvjesnost određivali svakodnevicu.

Za Nirhu ove fotografije, iako su faktički posljednje na kojima je njena porodica na okupu, nisu samo uspomene na porodicu. One su podsjetnik na vrijeme kada se pokušavao očuvati osjećaj normalnog života.

Nirha kaže kako je njena majka tokom rata htjela da ona i brat imaju kontakta s ljudima koji su dolazili izvan enklave, kako bi vježbali engleski, ali imali i "prozor u svijet" i dešavanja izvan enklave. Tragom toga, kako pojašnjava, Ljekari bez granica u više navrata dolazili su na ručak, koji bi njena majka pravila od namirnica koje je imala. Spretnost i kulinarska kreativnost njene majke na trpezu bi donosila skromna ali ukusna jela, ali tu se najmanje radilo o ručku.

- Mi smo željeli da, kad zovnemo te doktore na ručak, u okviru svojih minornih mogućnosti, da im na neki način kažemo da su oni dobrodošli i da im damo na neki način svoju zahvalnost i priznanje što su oni tu, s nama, što dijele patnju iako su oni imali svoje domove daleko od te tačke i mogli su da odu kad požele. Možda smo negdje na toj mogućnosti malo i zavidjeli, ali nam je bilo veliko da oni budu tu, da nam daju nadu da će sve jednom proći, da nismo sami - govori Nirha.

Memorijalni centar Srebrenica i Univerzitet u Amsterdamu su kroz projekt Facing Srebrenica do sada, poput Nirhine, skupili 12.000 fotografija od holandskih vojnika, kako bi se očuvala kultura sjećanja na opsadu i genocid u ovom gradu, a nekim porodicama ovo je ujudno i jedina uspomena na voljene.

Vođa muzejsko-arhivskog tima u Memorijalnom centru Azir Osmanović pojašnjava da su kroz ovaj projekat uspjeli povezati ratne prijatelje – holadnske vojnike i ljude koji su u ratu živjeli u Srebrenici, ali obradovati i neke porodice koje nisu imale niti jednu fotografiju svojih najmilijih.

Facing Srebrenica ima zadatak, pojašnjava Azir, i da ispriča priče djece koja su preživjela genocid i postala uspješni ljudi, ali i one koja nikada nisu dobila priliku za to.

- Pokušali smo da izaberemo djecu koja su iz različitih geografskih prostora ovdje u Srebrenici ili njezinom okruženju, da izaberemo različite priče, da pokažemo da danas s tih fotografija imamo izuzetno uspješnu djecu, koja su se školovala, koja su i doktori nauka ili profesori, da vidimo kako su neka djeca u početku, koja su bila mala, imala zdravstvenih problema, gdje su i holandski vojnici, tim Holandskog bataljona, pokušavali da im pomognu, pa su danas oni živi, žive svoje živote - kaže Azir.

Kroz ove fotografije se može puno toga reći. Mnogo je neispričanih priča koje ove fotografije mogu pokriti i dokumentovati, zaključuje on.

Nirha život prije rata pamti po kući punoj gostiju, roditeljima koji su mnogo radili kako bi svojoj djeci omogućili bezbrižno djetinjstvo, i porodičnim putovanjima na more.

- Takav je bio život. Davalo se mnogo i za druge i za bližnjeg i nije bilo tjeskobe. Naime, nije bilo tjeskobe u duši - kaže Nirha prisjećajući se uz osmijeh perioda prije rata.

Njeno sretno djetinjstvo, poput hiljada druge djece u Bosni i Hercegovini, tokom '90-ih prekinuo je rat. Tada je imala samo 13 godina, ali jasno je mogla vidjeti zbrinutost na licima oca Hameda i majke Fadile.

- Prva godina rata je bila strašna. Nismo išli u školu. Bili smo izolovani. Hrane je bilo sve manje, neizvjesnost sve veća. Zima sve oštrija. Granate su padale neumoljivo. Glad i oskudica. Pomanjkanje svega što jedan prosječan život podrazumijeva. Uslovi za život nemogući - kaže ona, dodajući kako su i u najtežim uslovima pokušavali živjeti normalno.

Olakšanje je došlo nakon proglašenja Srebrenice demilitarizovanom zonom, odnosno s povrtkom u škole i susretima s vršnjacima.

I u ratnim danima Nirhina najveća podrška bio je njen četiri godine stariji brat Fejzo, koji je bio jako nadaren učenik i osvajao brojne nagrade iz matematike i fizike. Kaže da ju je njegov gubitak duboko ranio.

S Nirhom smo razgovarali na njenom radnom mjestu u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, gdje radi kao kustosica za usmenu književnost i viša naučna saradnica.

Tu je više puta pročitala veliku zbirku za usmenu poeziju koju duži, a koja se sastoji od nekoliko hiljada zapisa različitih pjesama.

- Ono što sam primijetila jeste da među tim hiljadama pjesama nema ni jedna koja je zabilježila neku osvetu ili nekakav negativan naboj sestre prema bratu. Iako ima mnogo balada koje su zabilježile ili sačuvale sjećanje na dramatične stvari – na sukob između dva brata, između oca i sina, između čak i majke i sina. Ali sestra na brata nikada nije ruku digla. Dakle, nema jače ljubavi, kada su u pitanju porodične veze i odnos, od ljubavi sestre prema bratu - govori ona.

U julu 1995. godine Nirha posljednji put vidi svog brata i oca. Sjeća se da su danima padale granate. S majkom je krenula da u bazu UN-a u Potočarima, a s ocem se pozdravila na ulaznim vratima kuće.

- On je mene dugo držao u naručju. Ja sam čula njegove otkucaje srca i danas mi je to u uhu. I onda sam otišla. Onda sam se vratila, ne znam zašto, valjda da ga ponovo vidim i vidjela sam ga. I on je meni samo rekao: "Idi, drži hod" - govori Nirha kroz suze.

Brata je posljednji put vidjela nekoliko trenutaka kasnije, na mostu. Njihova majka molila ga je da krene s njima, ali je on odlučio ostati uz oca.

Nakon nekoliko dana provedenih u Fabrici akomulatora u Potočarima, mjestu gdje je danas Memorijalni centar, Nirha i njena majka su se popele na kamion i izašle iz Srebrenice.

- Sjećam se te vreline ljetnog julskog dana i te svjetlosti jake, i sjećam se svoje groznice unatoč tome. Da mi je bilo mnogo hladno, a temperatura je bila blizu 40 sigurno - govori ona.

O sudbini svojih najmilijih Nirha je dobila različite informacije. Prema jednim, njen otac je ubijen u Kravici, dok je prema drugim informacijama on ubijen u Bratuncu. Njen brat Fejzo, kako je saznala, ubijen je u Branjevu.

Nirhin otac pronađen je u sekundarnoj grobnici Zeleni Jadar i ukopan na prvoj dženazi, dok su Fejzini posmrtni ostaci ukopani deset godina kasnije. Do danas nisu pronađeni i ukopane sve osobe ubijene tokom genocida u Srebrenici.

Dolazak na mezarje u Potočarima za Nirhu predstavlja susret s njima i priliku za razgovor.

- Doživim jednu relaksaciju duše jer nam je potrebno to mjesto susreta koje neće biti možda mjesto samo tugovanja, nego reasocijacije duše. Kao što tijelo treba da se upotpuni i radimo na upotpunjavanju, nama treba da se duša upotpuni jer su svugdje negdje komadići duše otišli, a ovdje se oni kao mozaik ponovo poslože, barem u nekoj mjeri, i doživimo jednu malu stepenicu iscjeljenja - govori Nirha dok stoji kraj musale u mezarju.

Nakon odlaska iz Srebrenice za Nirhu i njenu majku počinje jedna sasvim nova borba. Fadila odlazi u Njemačku, a Nirha insistira da ostane u Zagrebu, na školovanju u današnjoj Islamskoj gimnaziji.

- Ja i ne bih to tražila od mame da me ostavi tu da nisam u tih par dana doživjela prve lijepe trenutke koji su liječili moju dušu, a to je bio susret s učenjem Kur'ana s hafizima koji su tamo učili - kaže ona i dodaje da nije ni bila svjesna koliko je i taj ostanak nosio težinu.

Nakon završene srednje škole Nirha se s majkom vraća u BiH, završava Filozofski fakultet u Sarajevu, a potom magistarski i doktorski studij. Postojala je još jedna obaveza – pronaći način da ispriča vlastitu priču. Tako je nastala knjiga "Kopča". Ne kao poziv na osvetu, nego kao pokušaj da se njena bol ispriča tako da može liječiti i druge.

- Ja sam, pišući to, vidala svoje rane i željela sam da drugi koji su prošli slično iskustvo, čitajući moj tekst, zajedno sa mnom vidaju svoje rane, da pokušamo izaći zdraviji. Da izgovorimo ono šta je trebalo da se kaže, ali da izgovorimo na najljepši mogući način. Ne s pozivom na osvetu, nego s pozivom na ljubav. Ljubav prema ljudima, prema Božijem stvaranju - govori ona.

Više od 30 godina od genocida u kojem je ubijeno više od 7.000 muškraca i dječaka, Nirha i Fazila sjede u svojoj porodičnoj kući u Potočarima. Dok pijemo kafu, pokazuju nam porodične fotografije, među kojima su i one nastale s Ljekarima bez granica iz projekta Facing Srebrenica. Na njima nasmijana lica onih koji više nisu s njima.

Uprkos svim gubicima koje su joj nanijeli rat i genocid u kom je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka, Nirha je u životu nastojala biti bolja od ljudi koji su joj nanijeli zlo.

- To njegovo iz oka, to "Drži hod" me prati i dan-danas. Jer, vidite, život je pun iskušenja različitih, život je višeboj. Kad mislite da ste dobili sve bitke ili da ste izgubili sve bitke, nije tačno, vi ne znate. Ali držati hod je ono što možete i što trebate. Te sam riječi razumjela samo iz njegovog pogleda jer on nije imao vremena da mi to kaže. Ja sam otišla. Išla sam naprijed. To i danas radim - kaže ona.