{$galerijaFotografija}

Bol i tuga zbog gubitka Zlatnog ljiljana Šefika Halimanovića koji je krajem decembra 1992. godine u 33. godini poginuo na dužnosti komandira voda na Mujkića brdu na padinama Žuči u odbrani Sarajeva, a ponos jer je na temeljima i njegove borbe 15. aprila prvo uspostavljena Armija RBiH, a u konačnici formirane Oružane snage Bosne i Hercegovine koje 1. decembra obilježavaju svoj dan.

Zbog svog iznimnog doprinosa Šefiku je posthumno 1996. godine dodijeljen Zlatni ljiljan, ulica u sarajevskom naselju Breka u kojoj je živio u porodičnoj kući nazvana je po njemu, a njegovo ime uklesano je, a slika postavljena i u Muzeju 105. motorizovane brigade na Grdonju, u Sarajevu. Šefik je ukopan na sarajevskom groblju Lav.

- Osjećanja u decembru su uvijek pomiješana. Koliko su puna bola toliko su puna i ponosa. Naravno, jer znam da je moj rahmetli muž Šefik bio zaista divan čovjek i da mu je jedini cilj bio da živimo svi u miru, u bratstvu i jedinstvu i da su se s tom idejom svi tada mladi spontano okupili da bi branili svoju državu Bosnu i Hercegovinu - navodi u razgovoru za Anadoliju Šefikova supruga Rahima.

Rahima zajedno sa svojom djecom Admirom i Merimom čuva uspomenu i sjećanja na Šefika, a prenosi ga i na njegovog sada devetnestogodišnjeg unuka Tarika.

- Znamo sve šta i kako, kako se situacija odvijala. Nama je ostalo jedino da zaista s punim poštovanjem i mi ako ništa čuvamo uspomenu na naše sve drage borce, na sve ljude koji su dali svoj doprinos u ratu na bilo koji način. Kako na borce tako i na domaćice koje su na sebi svojstven način se žrtvovale, kao i na žene borce kojih nije mali broj. I da na svoj način damo neki svoj doprinos. A, mislim da svi od nas možemo ugraditi dio sebe da bismo bili ta nekakva poveznica i da bismo napravili neki čvrsti bedem i zid koji se ne može tek tako srušiti.

Da sačuvamo našu dragu nam Bosnu i Hercegovinu koja je trenutno nažalost u prilično lošoj krizi identiteta i opstanka. Međutim, ukoliko se budemo borili i ukoliko budemo istrajni uspjet ćemo to prevazići, jer sigurno ima više ljudi koji su za to da svi živimo zajedno, da nam bude lijepo. Nikome više nije do rata. Ali, mislim da su najveći krivci pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima, naši loši političari. Zato moramo iskoristiti naša i biračka prava i sve druge načine borbe, osim oružanih sukoba, jer mislim da se mirnim putem može sve riješiti. Da ne bih bila političar, kako se dotakoh te teme, da bi svako na svoj način trebao nešto doprinijeti. Ja sam poslije rata našla svoj mir u pisanju pjesama - kaže Rahima.

U proteklih dvije decenije, koliko se bavi pisanjem Rahima, uz sevdalinke koje su joj istinska ljubav i koje rado izvodi i interpretira diljem Bosne i Hercegovine, je objavila ukupno osam knjiga, a na proljeće naredne godine u planu je publikacija i devete.

- Teme su šarolike. Dotakla sam se i rata i nepravde. Moj skromni doprinos se ogleda u tome da nekako ljudima skrenem pažnju da zastanu, da jedni druge čuju, da razumiju, da jednostavno se borimo na putu mira. U tom smislu sam do sada objavila osam zbirki poezije. Raduje me da je to negdje u bibliotekama - naglašava Rahima.

Svačiji doprinos je bitan

Uz obilježavanje Dana Oružanih snaga Bosne i Hercegovine stoga poručuje kako moramo i imamo obavezu čuvati sjećanja na sve one koji su na bilo koji način dali doprinos za Bosnu i Hercegovinu u proteklom periodu.

- Svakako da ne smijemo zaboraviti na te ljude. To je mrvica moga doprinosa. Svi imamo šansu ako ništa, da se borimo za ta prava. Svjedoci smo raznih trenutnih zbivanja. Imamo mnogo neriješenih pitanja kako od saobraćaja, položaja žena... Treba da komplet popravimo tu situaciju i to nam je najbolji način da se mi odužimo ovim ljudima koji su se zaista samo za to i borili. To su bili njihovi ideali, njihovi ciljevi, da se oslobode stranih utjecaja, da se oslobode nekakvih okupatora. Tako da su mnogi dali svoje živote kao i moj rahmetli muž Šefik. Mnogi su dali i svoje dijelove tijela, imamo mnogo i invalida. I psihološki su ljudi pretrpjeli, to se ne da riječima opisati koliko ljudi i sada imaju traume koji su još živi. Šta su ti ljudi sve pretrpjeli kao što su logori i slične nedaće. Tako da najbolji nam je put da dajemo svoj doprinos - rekla je Rahima.

Naglasila je da nikako ne smijemo zaboraviti ni 25. novembar, ni 29. novembar, ni 1. decembar te najbitnije datume koji su temelj naše Bosne i Hercegovine.

- Sve drugo je došlo poslije. I ako porušimo ove prve, najjače stubove, onda ne možemo očekivati ni da dalje radimo nadgradnju kako treba. To je neko moje skromno mišljenje. Nisam stručnjak da to mogu na nekakav drugačiji način protumačiti. Nisam političar, nisam stranački opredjeljena. Samo znam šta znači biti čovjek i nečovjek. I toga se držim. I tako ću do kraja života - stava je Rahima.

Cijeni da trebamo graditi bolju budućnost, jer ovo sada nije Bosna i Hercegovina za koju su se ljudi borili devedesetih godina.

- Nije sigurno. Sigurno ne bi bili zadovoljni svi ti borci koji su dali svoje živote trenutnim stanjem. Zaista je bolno bilo saznanje o pogibiji muža. Tada čovjek nije znao za sebe. Uz pomoć i ljekara i uspjelo se to nekako stanje trenutnog šoka prevazići. Ali, kako godine prolaze nikada, nikada se to zaboraviti ne može. Bilo koji praznik, bilo koje porodično okupljanje s djecom uvijek nam nedostaje. Svaki dan je u našim mislima i u našim srcima. Sve drugo je nevažno. Ništa ne može nadoknaditi jedan život ljudski, a koliko ih je dato za ovu zemlju.

Nikakva ni materijalna ni bilo kakva bogatstva. Zato je to nešto neprocjenjivo, ljudski život, i kažem ja sam u svakoj od svojih knjiga dotakla se bar sa nekoliko pjesama te tematike. Prva knjiga, koju sam objavila 2003. godine 'Dušom sevdah, je bila ono najbolnije kako sam ja zamišljala sve to. On je prvo bio ranjen, pa šta je kroz njegovu glavu prolazilo, kako mu je bilo teško. Tu sličicu koju je nosio u svom džepu svoje djece, kako ju je sigurno posljednji put uzeo da je pogleda. Teško mi je - naglašava Rahima.

U osmoj zbirci pjesama pod nazivom "Od izvora do ušća" pjesmu "Žuč na ivici slobode" posvetila je također mužu, ali i svim drugim poginulim i ranjenim. Žuč je, kaže, mjesto pogibije njenog rahmetli muža.

"Brdo gorčine Žuč, gdje se branila sloboda.

Natopljeno je krvlju junaka, koji su grudima golim, olovne odbijali metke.

Branili su domove i djecu, grad ljubavi koga napadoše, zemlju Bosnu vjekovno ognjište.

Hrabrog srca na nišanu bili, mnogi mlade živote izgubili.

Ostalo je ponosno sjećanje, na junake jednoga vremena.

Istinu smo dužni sačuvati. Našoj djeci prenijeti istinu, budućnosti temelj postaviti", stihovi su pjesme.

U ratu nema pravila

Sve ono što smo proživjeli, kaže stoga Rahima, jasno ukazuje da je mir nešto što je najvažnije. Jer, ističe, kada se naruši mir pada sve.

- Tada nema ni pravila. Pogotovo ovo sadašnje vrijeme, a svjedoci smo i ovih najsavremenijih ratova. To je strašno. To ljudski um ne može da dokuči da smo doživjeli da čovjek postane mašina. Svidjelo mi se slušajući jednu psihologinju nedavno koja je rekla šta misli zašto je došlo do ove situacije. Da pojednostavim, kako to ona objašnjava: nažalost godinama nam djecu truju s tim igricama, sa nasilnim sadržajima gdje je uvijek malo adrenalina gdje oni uživaju da nekoga ubijaju, da vide krv. S vremenom je to njima postalo normalno. Onda svako od njih traži što više tih stvari. To nikada niti može biti normalno. Došli smo zaista u ćorsokak. To je dugogodišnji život koji mi vodimo - rekla je Rahima.

Dodala je da ljudi zapravo uopće više ne razmišljaju svojim mozgom, ne rasuđuju šta je dobro, a šta nije.

- Mislim da se otprilike s mog stanovišta tu krije taj nekakav razlog svega ovog što nam se događa. Svi mi pojedinačno moramo da radimo kako u krugu porodice da nam bude sve harmonično, da odgojimo djecu šta su vrijednosti, šta je to karakter, kako treba drugog poštovati, kako sebe tako i drugog. Ako smo tako u svojoj porodici uspjeli odgojiti svoju djecu onda tako u nekoj prvoj lokalnoj zajednici, općini i gradu to možemo prenositi, a onda možemo ići i ka državi, stvaranju boljeg ambijenta. Treba poći od tih malih, jesu male, ali su u stvari veoma bitne te ćelije za neko zdravo odrastanje i budućnost po mom mišljenju, koja bi kao takva mogla biti svjetlija - istakla je Rahima.

Mnogi koji pročitaju njene knjige kažu joj da su se isplakali.

- Pitaju što je sve tako tužno. Moram ja tu tugu, taj osjećaj da podijelim sa drugim. Moram jednostavno to da prenesem na papir. Da mi nije olovke i papira zaista ne znam kako bih završila. Čini mi se da sam sebi sama psiholog. To je način da tu gorčinu iz sebe izbacim. Mislim da će se od stotine naći bar jedan čovjek da se zamisli. Nastojim kroz svaku pjesmu ostaviti neku poruku makar jednu koja je vrijedna spomena - navodi Rahima.

Ističe da nada uvijek postoji. To govori i jedna od njenih pjesama "Klica nade".

"Ćelija koja mojim bićem vlada, gledajući danima u prazno, dok sadašnjost smijući se ruga jeste klica što se zove nada.

Ako pitaš šta mi je u duši, šta li pamte bore na mom licu, gledam svijet dok mu temelj gori, kako rukom moćnika se ruši.

Ja ne žalim živjeti u svijetu koji nikoga ne zanima više, upalimo svjetla u tunelu, ponesimo pobjede štafetu.

Zatvorimo zlobnoj ptici vrata što odavno juri nas i prijeti, nemoj da nas beznađe obuzme, ne pucajmo u čovjeka brata.

Zasadimo sjeme što ljubavlju klija umjesto tuge radost da se rađa. Svih nacija, svih vjera, rasa budućnost će biti ljepša i svjetlija", stihovi su pjesme.