Steći glas o nepobjedivom vitezu bio je san svakog mladog feudalca. Najbolja prilika za takvu reputacije bili su viteški turniri na kojima su se ogledali najbolji borci. O uspjesima i podvizima pojedinaca sastavljane su pjesme koje su putujući umjetnici pjevali na vladarskim i feudalnim dvorovima, piše u knjizi "Historija bosanske vojske" poznatog arheologa i historičara, Envera Imamovića, koji je odlomke podijelio na svom Facebook profilu. 

Hrabri, spretni, odvažni

- S obzirom na to da je Bosna bila stalno u ratu njeni vitezovi su bili prekaljeni borci. Oni su viteško iskustvo stjecali na bojnim poljima, za razliku od većine evropskih vitezova koji su to stjecali "treninzima". Zato nije čudo što su bosanski vitezovi svojom hrabrošću, spretnošću, odvažnošću i obučenošću baratanja svim vrstama oružja bili nadaleko poznati. Na turnirima su pravili pravi pomor i za sve su bili strah i trepet. Dešavalo se da na turnirima nije niko smio izići da se s njima ogleda. Oni su bili dika i ponos svoga kralja, naroda i čitave Bosne.

Ratni pohodi i učestvovanje na viteškim turnirima diljem Evrope bili su najbolja prilika da se bosanski junaci pokažu u punom sjaju. Jedan poljski ljetopisac opisuje njihovo učešće na turniru koji je 1412. godine priredio ugarski kralj. Na njemu se okupilo 1500 vitezova sa 3000 štitonoša iz raznih zemalja Evrope. Ljetopisac ih opisuje kao krupne, spretne, okretne, neustrašive, vične svakom oružju, i kaže da im među tolikim vitezovima nije bilo ravnih. Može se zamisliti kakvi su bili tek u bojnim okršajima kad su branili svoju Bosnu. A bili su strašni, i to toliko da se nerijetko dešavalo da neprijateljska vojska napusti bojno polje već kad bi se izdaleka začula huka i buka s kojom se približavala bosanska vojska - ističe Imamović.

Po ondašnjem običaju vladari su u boju stajali na čelu svoje vojske jer su svojim junaštvom trebali biti uzor ostalima. Često se cijela bitka odlučivala dvobojem vojskovođa sukobljenih vojski.

Kulin ban, Hrvoje Vukčić, Vlatko Vuković...

- Zabilježen je slučaj kada se Kulin ban tako ogledao s bizantskim carem naočigled obje vojske. Bizantske hronike za našeg bana kažu da je rastom bio pravi div. Tokom borbe udario je mačem svog protivnika po licu tako snažno da mu se vizir kacige dopola usjekao u meso. Postoji opis junaštva i drugih bosanskih vladara. Poznat je slučaj bana Stjepana II koji se zbio u jednom od bojeva sa Srbima 1329. godine, negdje u gornjem Podrinju, kad su ovi napali Bosnu. Najžešći okršaj vodio se oko bana tako da je bio sasječen čak i konj ispod njega. U posljednji tren poturio mu je jednog od njegovih vojvoda (generala), i tako mu spasio život. Ban se nastavio boriti tako žestoko da je i drugi konj pao pod njim, ali mu Srbi nisu mogli ništa- pojašnjava Imamović.

Među brojnim znanim i neznanim bosanskim vitezovima bilo je onih čije su slave i podvizi bili poznati daleko izvan Bosne, bilo sa viteških turnira ili krvavih bojeva.

- U sjećanju pokoljenja ostala je uspomena na znamenitog junaka Hrvoja Vukčića, koji je nosio titulu velikog vojvode bosanskog (najveća vojna titula u bosanskoj vojsci). Ljetopisci ga opisuju kao pravu grdosiju - visokog i krupnog stasa, s vratom kao u bika. Spominje se slučaj kada mu se jedne prilike, dok je boravio na ugarskom dvoru u Budimu, narugao jedan hrvatski velikaš, i to tako što je prolazeći mimo njega zarikao oponašajući vola. A to zato što je ovaj bio neuobičajeno plečat, kratkog i debelog vrata, i još je imao krupan i hrapav glas.

Kako je bio u tuđoj kući, bosanski vojvoda se nije htio na licu mjesta s njim obračunati nego je to ostavio za drugu priliku. Puno godina kasnije, kada je neprijateljska vojska jedne prilike napala Bosnu, i kada je po običaju doživjela poraz, među zarobljenicima je bio i onaj hrvatski velikaš koji se svojevremeno onako grubo narugao bosanskom vojvodi. Kada ga je ovaj prepoznao, podsjeti ga na to, a onda ga strpa u volujsku kožu, zašije, i baci u rijeku govoreći: "Kad voliš oponašati vola, završi kao vo".

Drugi znameniti bosanski vitez bio je Vlatko Vuković, nezamjenjivi vojskovođa kralja Tvrtka I (14. stoljeće). Vojevao je po Srbiji, Hrvatskoj, Zeti, tukao se s Turcima, Albancima, Mlečanima, Ugrima (Mađarima) i drugima koji su stajali na putu nepobjedive bosanske vojske. On je također bio na čelu bosanskih odreda koje je Tvrtko poslao knezu Lazaru da mu pomogne na Kosovu polju protiv Turaka.

Među brojnim bosanskim vitezovima koji su u svoje vrijeme bili na velikom glasu može se spomenuti još Sandalj Hranić, Pavle Klešić, Pribislav Vukotić, Ivaniš Pavlović, Bjelak Sanković, Stjepan Vukčić i dr. Svi su nosili titulu "velikog vojvode bosanskog". Iza svih njih stajala su nebrojena junačka djela i podvizi iskazani u borbama i ratovima braneći Bosnu ili na viteškim turnirima. Samo takvi su imali čast biti članovima viteškog reda koji se u Bosni zvao "Red bosanskih vitezova" - govori Imamović.

Bili su ponos svoga kralja, naroda i cijele Bosne. Za njih se znalo i izvan zemlje. Kada bi se pojavili na turnirima u inozemstvu ili kao izaslanici svoga kralja, svi su trčali da ih vide kao neko čudo, da se dive njihovom stasu, sjajnom oruđju i junačkim djelima.

Obučavani u muzici, pjevanju, lijepom ponašanju

- Stranci su im iskazivali počast na taj način što su ih proglašavali članovima svojih viteških redova. Najpoznatiji od njih bio je "Zmajev red" iz Ugarske. Vitezovi su u srednjovjekovnoj Bosni imali veliki značaj jer su predstavljali silu od koje je ovisio ugled, moć i opstanak njihovog vladara i zemlje kojoj su pripadali. Bili su to profesionalni borci i ratnici koji su se cijelog života družili s oružjem i vojevali. Svaki mladi feudalac je po rođenju bio predodređen da bude vitez. Već od osme godine života započinjala je duga mukotrpna obuka koja je imala cilj da se dotični već od dječjih nogu privikne na tegobe, da se obuči u rukovanju oružjem, ratnim vještinama i da svim i svačim brani svoju ličnu čast kao i čast svoje porodice, vladara i domovine.

Uz tjelesnu i vojnu obuku bosanski vitezovi su obučavani i u muzici, pjevanju i lijepom ponašanju. Bio je običaj da se obuka izvodi daleko od očinskog doma, obično na dvoru drugog feudalca, a na njegovo mjesto bi došao njegov vršnjak s drugog dvora kako bi u tuđoj sredini režim odgoja bio strožiji. Tek tako obučen mladi feudalac, nakon dugog niza godina stjecao je uvjete da uđe u red vitezova.

To je bio najsvečaniji trenutak u njegovom životu ali i njegovih roditelja. Obavljao se na svečan način, tako što bi mladi feudalac kleknuo a jedan stari ugledni vitez, ustvari starješina viteškog reda (meštar), a u nekim slučajevima sam vladar, bi posebnim mačem, koji je nekoć pripadao nekoj poznatoj historijskoj ličnosti, lagano pljoštimice udario po ramenu klečećeg mladića izgovarajući prigodne riječi kojim ga je proglašavao vitezom - ističe Imamović.

Kodeks viteškog ponašanja

Mladi vitez je morao voditi strogo račun o svome ponašanju i postupcima. Postojala su pravila (kodeks) viteškog ponašanja. U ratu, tokom borbe ili u dvoboju, znalo se šta je dozvoljeno a šta nije.

- Ako bi, naprimjer, tokom borbe protivniku ispao mač, i ako bi mu suborac dozvolio da ga podigne, to je dizalo njegov ugled. Pobjeda je, naime, morala biti čista i časna. Vitez je slabijeg od sebe morao štititi a jačeg poštovati. Glas o hrabrom i nepobjedivom vitezu često se širio i po drugim zemljama. O takvim su pjevane pjesme, ispredale se priče i mnogi su prevaljivali daleki put da takvog vide ili da prisustvuju njegovoj borbi na turniru. U vrijeme svetkovina vitezovi su se okupljali na zajedničke gozbe, održavali ratne savjete sa svojim vladarem i priređivali natjecanja u borilačkim vještinama: gađanju lukom i strijelom, dvoboju mačevima, buzdovanima i sl.

Najatraktivniji dio natjecanja bili su konjanički turniri u kojima su u oklopu i naoružani dugim kopljima jurili na konjima jedan na drugoga nastojeći da se protivnik zbaci sa sedla. Takvi prizori su česti na stećcima. Najljepši takav primjer je onaj koji predstavlja povorku vitezova s dugim kopljima na stećku koji se pripisuje Kulinu banu (sada u vrtu Zemaljskog muzeja, a njegova kopija je ispred Skupštine RBiH).

Bilo je najuzbudljivije na turnirima koje su priređivali vladari, i to onima koji su se priređavali u čast nekog izuzetnog događaja kao što je ustoličenje vladara, proslava pobjede na bojnom polju, rođenje prvenca, svadbe i sl. Na takvim turnirima su učestvovali vitezovi i iz drugih zemalja. O tome koliko su u Bosni bili na cijeni viteški turniri govore nam likovne predstave na stećcima. Veoma su česti prikazi konjanika koji s dugim kopljima jure jedan na drugoga. U nekim slučajevima prikazani su i gledaoci, najčešće dame, kako sa kula posmatraju borbu vitezova, zbog kojih su se često na smrt borili.

Bosanski vitezovi su zbog svoje snage, neustrašivosti i pouzdanja bili visoko cijenjeni daleko izvan Bosne. Već je u 14. stoljeću za mnoge evropske dvorove bio prestiž imati stražu sastavljenu od Bosanaca. Bosanski gardisti su 1361. godine posvjedočeni na dvoru Hermana Celjskog u Štajerskoj. Oni se često spominju u okršajima i ratovima koji su u to doba vođeni u tom dijelu Evrope (Austrija). Zabilježen je slučaj kada je u sukobu između celjskih grofova i austrijskih Habsburgovaca stradao izvjesni zapovjednik Dirnbach. Njega je u okršaju neki Bosanac (gardista) naprosto iskasapio i razmrskao mu lice. Čak su i mletački duždovi imali Bosance u svojoj gardi - dodaje Imamović. 

Oprema raskošna i skupocjena

Stara ratnička tradicija Bošnjana tražila je najkvalitetnije i najubojitije oruđje. Feudalno društvo je inače voljelo kitnjavost i raskoš. Oprema vitezova je po pravilu bila raskošna i skupocjena. Sastojala se od oklopa ili pancirne košulje, kacige na kojoj je ponekad stajala perjanica, štita, mača, buzdovana, koplja, bodeža. I konjska oprema je bila raskošna. U svečanim prilikama konji su bili prekriveni pokrivačem s puno ukrasa.

- Postojalo je oružje za svakodnevnu upotrebu i ono koje se koristilo u posebnim prilikama. Ugled i moć viteza iskazivala se i izgledom njegove bojne opreme. Što je bila sjajnija, skupocjenija i kitnjastija više je dizala ugled vlasnika. Tu je spadao i rasni konj. Uz onoga za svakodnevnu upotrebu držao se poseban bojni koji se uzjahavao samo na turnirima i u bojevima. Svaki vitez je imao jednog ili više štitonoša (pomoćnika) koji su se brinuli za njegovu bojnu opremu, konje, pomagali mu pri navlačenju oklopa i sl.

O izgledu bosanskih vitezova i općenito o starobosanskoj vojsci koja je čuvala i branila Bosnu i koja je od nje stvorila prvorazrednu oblasnu silu, vrijedne podatke nam osim arhivske građe pružaju i stećci. Ispod kojih leže stanovnici srednjovjekovne Bosne. Njihovi likovni ukrasi u velikom postotku sadrže upravo ratničke prizore: viteške turnire, dvoboje, predstave raznog oružja: koplja, lukove i strijele, bodeže, štitove i dr.

Način ratovanja

Još konkretnije podatke o starobosanskoj vojsci pružaju nam natpisi na stećcima u kojima stoji da su njeni borci pali za bana ili kralja, to jest da su poginuli braneći Bosnu. Arheologija nam je dala podatke o tome kako su fizički izgledali starobosanski vitezovi. Analiza njihovih skeleta pronađenih ispod stećaka pokazuje da se radi o neobično krupnim osobama. O stasu i snazi bosanskih vitezova govori oprema i oružje kojim su se služili.

Njihove dimenzije pokazuju da su ih upotrebljavali ljudi krupnog stasa. Jedan prsten pronađen u grobu u Arnautovićima kod Visokog ima promjer 2,5 cm. Suvremeni ljetopisci za naše vitezove doslovno navode da su bili visokog stasa, širokih pleća, dostojanstvenog ponašanja, te sabrani, staloženi i mirni čak i onda kada bi se našli u krajnje bezizglednim okolnostima ili nesreći - pojašnjava Imamović.

Način ratovanja srenjovjekovne bosanske vojske nije se mnogo razlikovao od onoga kako je to bilo u prethodnim epohama. Ako je bio u pitanju rat koji je vodila cijela zemlja vladar je bio taj na čiji poziv se okupljala sva bosanska vojska.

- Svaki od oblasnih velmoža dovodio je određeni broj ljudi koji su stajali pod njegovim zapovjedništvom, a na čelu svih bio je vladar. Vojska se sastojala od pješaka koje je činila sitna vlastela, i od konjice koju je sačinjavala krupna vlastela, odnosno vitezovi. Seljaci su popunjavali odrede strijelaca s kojima je otpočinjao boj. Nakon što bi izbacili strijele povlačili su se nazad, a u bitku su ulazili pješaci, a potom oklopnici, odnosno vitezovi. Ako je vođen rat manjih razmjera dizan je samo dio vojske iz ovog ili onog dijela države. Bosna je u doba svoje srednjovjekovne samostalnosti raspolagala s osam oblasnih vojski budući da se država sastojala od osam oblasti.

Jezgro vojske bili su banski, a kasnije kraljevski odredi koji su predstavljali stalnu vojsku. Bile su to, ustvari, posade kraljevskih gradova. Bosna je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja se nije nikada služila najamničkom (plaćeničkom), odnosno tuđom vojskom. Bila je sveta dužnost svakog Bosanca, a i čast, da pođe u odbranu svoje zemlje. Država je uvijek raspolagala s onoliko vojno sposobnog ljudstva koliko je bilo potrebno za njenu odbranu.

Izvorna građa pokazuje da se svaki pedalj zemlje branio s istim žarom, kako onaj na sjeveru, to jest Donji krajevi (današnja Posavina i Krajina), tako i onaj na jugu (Hum i Primorje), ili Podrinje na istoku itd. Velmože Donjih krajeva su s istom srčanošću branili Hum (današnju Hercegovinu), kao što su i humske velmože branile Zapadne strane (Duvno, Livno, Glamoč), ili sjeveroistočne dijelove zemlje - Usoru, Soli (oblasti današnje Bijeljine, Tuzle, Doboja) itd. Za sve Bosance Bosna je bila od Une do Drine, i od Save do mora - naglašava Imamović.

Srednjovjekovna Bosna i Tvrtko I

Srednjovjekovna Bosna, bila je najjača u vrijeme kralja Tvrtka I (1353 - 1391. godine). Da bi trajno otklonio opasnost koja je neprestano prijetila od okolnih zemalja, i sam je pošao u kontranapad. Bosanska vojska je prvo krenula na Srbiju (gornje Podrinje i Polimlje) krčeći sve ispred sebe. Osvojene su oblasti sve do današnjeg Prijepolja i blizine Sjenice, a u današnjoj Crnoj Gori do Nikšića i Kotora. U sastav bosanske države ušlo je i Mileševo u kojem je bio grob sv. Save.

Nakon postignutih uspjeha na istoku Tvrtko je s vojskom pošao na Hrvatsku, otkud je također u prošlosti Bosni često prijetila opasnost. Nakon mnogih bojeva Bosna je zagospodarila čitavim primorjem od rijeke Cetine do rijeke Zrmanje poviš Zadra. Obala do Cetine je od ranije bila bosanska. U sastav bosanske države je ušla i Dalmatinska Zagora te Kninska Krajina. Iza toga su se predali bogati samostalni dalmatinski gradovi Split, Trogir i Šibenik. Kruna tih uspjeha bilo je osvajanje otoka Brača, Hvara i Korčule.

Nakon ovih velikih osvajanja Tvrtko je postao najmoćniji vladar u ovom dijelu Evrope. Tada je njegova puna kraljevska titula glasila: "Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja". Time je Bosna stekla ugled i moć kakav nije imala nikada prije a ni poslije. To je doba tzv. Velike Bosne. Ona je postala nezaobilazan faktor u političkom životu ovog dijela Evrope. Mletačka Republika iskazuje poštovanje Tvrtku tako što ga upisuje u Zlatnu knjigu svojih počasnih građana s čitavom njegovom porodicom. Bosanski dvor je bio u živoj vezi s mnogim evropskim dvorovima i svi se žele oroditi s njim.

S obzirom na to da je u sastavu Bosne odranije bio znatan dio primorja, postojalo je brodovlje i pomorski promet. To međutim nije nikada prelazilo okvire lokalnih potreba. Kralj Tvrtko je i tu načinio pomak. Kako je Bosna sada bila gospodar primorja koje se prostiralo od Kotora do rijeke Zrmanje poviš Zadra (izuzev Dubrovnika i Zadra), a pripadali su joj i dalmatinski otoci, morala je imati jaku ratnu flotu koja će štititi bosanske interese na moru. Dio flote je kupljen u Veneciji a dio sagrađen u domaćim brodogradilištima (u Brštaniku kod Opuzena na Neretvi i u Kotoru koji je također bio u bosanskim rukama). Za admirala je postavaljen iskusni Mlečanin Nicolo Basey. Tako je Bosna u vrijeme kralja Tvrtka I postala i pomorska sila. Od tada su Jadranom češće krstarili brodovi na kojima se vihorila bosanska zastava sa zlatnim ljiljanima - podsjeća Imamović.