Zurijeta Alić iz Bratunca htjela je na svoj način doprinijeti ovogodišnjem obilježavanju genocida u Srebrenici.

Inače, jedna je od članica udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa.

Zurijeta ovog 11. jula obilježava godišnjicu genocida u Srebrenici na način da je na bijele i zelene marame, što su i boje Cvijeta Srebrenice, ispisala imena ubijenih u genocidu. Svi koji se ove godine zapute u Potočare prilikom prilaska Memorijalnom centru vidjet će dio tih marama postavljenih na ogradama obližnjih kuća. 

Za Faktor pojašnjava kako je dobila ideju za ovaj projekat koji nosi naziv "Umjesto vaših ruku, grle nas marame".

- Bio je jedan tevhid, okrenula se pogledala sam bijele nišane i zamislila da nešto fali - započinje ona.

Projekat je krenuo, dodaje, prije tri mjeseca.

- Ovdje leže moji najmiliji, otac, suprug, amidža i mnogobrojna rodbina - govori nam Alić.

Prisjeća se početka agresije na BiH.

- Imala sam muža i dvoje djece. Kada je krenuo rat otišla sam kod mojih te smo krenuli putem Srebrenice - govori Zurijeta.

Mislili su da je tu sigurnije, nastavlja ona.

- Međutim, tu nije bilo sigurnije. Svašta smo se nagledali. Bilo je svakodnevnog granatiranja. Bili smo i gladni i žedni. Kasnije ‘95 Srebrenica pada. Juli 11. je za mene bio crni oblak - priča nam Alić.

Potom govori o odvođenju supruga.

- Bio je s nama u bazi. Vjerovao je da se ništa neće desiti. Odvojili su ga na moje oči. Nosio je kćerku za vratom, imala je šest godina. Kad su ga odvojili meni je bilo jasno… Hrane nismo imali, djeci vode nisu dali. Stavili su nas u kamione. Zaustavljali su nas, maltretirali, tražili pare, neke su i izvodili. Mene su izveli s djetetom - prisjeća se Alić.

Govori i kako su je djeca uvijek pitala "kad će doći babo".

-Ja sam govorila da će doći, ali nikad nije došao - izgovara kroz suze.