Primarijus doktor Himzo Polovina jedan je od najvažnijih glasova bosanske sevdalinke, tog posebnog muzičkog izričaja koji nosi težinu ljubavi, tuge i čežnje kroz svoje stihove. Njegov glas nije bio samo instrument - bio je putokaz kroz bogatu historiju, duboku dušu i složene emocije bh. naroda.

Himzo je bio mnogo više od pjevača: bio je neumorni prikupljač starih pjesama, strastveni interpretator, tekstopisac, kompozitor i istovremeno ljekar specijalista neuropsihijatar, čovjek koji je život posvetio humanosti i umjetnosti.

Rođen je 11. marta 1927. u Mostaru, gradu čiji šarm i melankolija odišu upravo onim notama koje je Himzo kasnije tako savršeno prenosio. Njegova ljubav prema muzici proizašla je iz domaćeg ognjišta, gdje ga je otac Mušan, vrsni svirač šargije i ljubitelj sevdaha, učio prvom pjevanju i muzici. Himzin talenat  se oblikovao u obiteljskom krugu, uz pjesmu i sjećanja koje je nosio sa sobom kroz život.

U mladosti je učio violinu pod budnim okom profesora Karla Malaceka, razvijajući, ne samo tehniku, nego i osjećaj za muziku. Bio je član folklornog ansambla RKUD "Abrašević", s kojim je putovao po selima i gradovima bivše Jugoslavije, noseći ponosno bosansku nošnju i pjesmu. Njegov glas imao je posebnu snagu i emotivnu dubinu koja je mogla dirnuti svakog slušatelja, od običnog čovjeka do muzičkog znalca.

Iako se borio sa izgovorom glasa "r", to ga nije spriječilo da postane jedan od najomiljenijih i najcjenjenijih pjevača sevdalinke. Na audiciji Radio Sarajeva 1953. godine njegov je glas osvojio stručnjake i publiku, a njegova interpretacija pjesme "Mehmeda je stara majka karala" ostala je zauvijek upamćena. Himzo je tokom više od 30 godina karijere snimio brojne gramofonske ploče koje su dostigle milionski tiraž, a njegove izvedbe i danas predstavljaju zlatni fond bh. muzike.

Njegova muzika nije bila samo zabava - bila je terapija, most između duše i svijeta. Kao doktor neuropsihijatar, Himzo je uspješno spajao muziku i medicinu, koristeći muziku kao lijek za bol, tugu i usamljenost. U bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir, gdje je radio, mnogi su svjedočili njegovoj humanosti i snazi koju je crpio iz muzike.

Sevdalinka koju je pjevao nije bila obična narodna pjesma. To je bila priča o ljubavi i gubicima, o radosti i boli, o životu na tlu koje je kroz historiju bilo i svjetionik i oluja. Himzine interpretacije - "Emina", "U lijepom, starom gradu Višegradu", "Moj behare" i mnoge druge - nisu samo pjesme, već emotivne balade koje diraju u srce svakog čovjeka koji razumije čežnju.

Iako je imao veliku popularnost, suočavao se i s teškoćama. Pet godina pauzirao je na Radio Sarajevu zbog nesuglasica, ali publika ga nikada nije zaboravila. Slušateljima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu. U Radiju su tad govorili da način pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju.

Njegov povratak bio je slavan, a svaki njegov nastup obilježen je suzama radosnicama i tišinom koja je govorila više od riječi.

Himzo je pjevao o svim gradovima Bosne, o ljepoti Sarajeva, Višegrada, Tuzle i Mostara, gradeći mostove kroz muziku i sjećanja. Njegova posljednja pjesma "Emina", izvedena u Plavu, bila je oproštaj od života, ali i trajni pozdrav svima nama.

Umro je 5. augusta 1986. godine, ali njegov glas i danas živi. Njegova umjetnost ne poznaje zaborav, jer Himzo Polovina nije bio samo pjevač - on je bio čuvar bosanske duše, glas koji će odjekivati kroz vrijeme, jer sevdah nema kraj.