Posljednjih dana ne prestaju stizati žalbe na rad Fondacije za kinematografiju Sarajevo nakon što su u javnost objavili rezultate konkursa, odnosno kako je stručni žiri i Upravni odbor Fondacije podijelio novac za filmske projekte 2024. godine.

Razna udruženja, filmski radnici i direktori festivala obraćali su se javnosti, uredu premijera Federacije BiH, Federalnom ministarstvu kulture i sporta, budžetskoj inspekciji..., ali niko osim medija nije čuo njihov vapaj. Barem ne za sada.

Faktor je pokušao dobiti odgovore od Fondacije, međutim, to se nije dogodilo. U međuvremenu su dvije žalbe usvojili, a onda, o čemu je pisao i poznati muzičar Ismet Nuno Arnautalić, počeli su skidati projekte koje su prethodno bili podržali jer "dogodila se greška". Do danas nismo saznali šta se desilo sa projektima koji su nestali ili kojim su nestajali dijelovi iz priložene dokumentacije. 

No s druge strane ove priče pokazalo se i to koliko je filmski svijet u Federaciji BiH podijeljen na "one koji redovno dobijaju sredstva" i one koji "nekada ili nikako ne dobijaju sredstva". Ovi prvi, nisu se žalili na način kako je sproveden konkurs, ali su se žalili na način kako Fondacija radi?! A ovi drugi, naravno, žalili su se jer nisu podržani i na rad Fondacije tražeći da se smijeni Upravni odbor. 

Iako nezadovoljni i svjesni da novac godinama ide istim autorima, kod ovih drugih, uglavnom zakinutih na konkursima, pokazao se strah jer ni na press konferenciji za medije nisu se usudili spomenuti niti jedno ime koje lobira za svoje projekte (iako je to među njima javna tajna), objašnjavajući "da tako generalno funkcionišu autori / umjetnički svijet koji će uraditi sve da ostvare ciljeve - snime film, održe filmski festival". Zapravo, oni zamjeraju vlastima, u ovom slučaju Vladi Federacije BiH i Federalnom ministarstvu kulture i sporta što Fondaciji dozvoljava da dijeli javni novac na način kako je to do sada bila praksa. 

I sada smo došli do glavnog razloga žalbi, svađa, zamjeranja, dijeljenja na ove i one, a to je - novac. Naravno da treba podržati filmske projekte, pa tako i autore, ali, postavlja se pitanje kako mogu dobiti sredstva oni koji su na ranijim konkursima dobili novac za projekat koji nikada nisu snimili, a ni novac nisu vratili? Film košta, svaki radnik, pa i filmski, treba biti plaćen za svoj posao, no, historija filmske umjetnosti pamti velika rediteljska imena poput slavnog John Wooa koji je potpuno besplatno, odnosno iz svog džepa doplatio snimanje filma "Crvene stijene", koji je potom zaradio hrpu novca. 

Ne kažemo da treba slijediti njegov primjer i da autori ne trebaju biti plaćeni, zapravo ovo je samo podsjećanje šta se dogodi kada autor vjeruje u svoj projekat, a manje u novac, a slično se dogodilo sa bh. filmom "Amanet" reditelja i autora Mirze Begovića koji je za malu svotu novca napravio jedan od najgledanijih filmova u našoj kinematografiji. Film je isplatio sam sebe i zaradio dio novca za njegov nastavak. 

Bh. javnost uglavnom ne zna koliko koštaju filmovi koji se snimaju njihovim novcem, vrlo često u produkciji i sa drugim zemljama, ali rijetko koji film je uspio postići veliki uspjeh među publikom (na festivalima da) jer prošle godine u bh. kinima, najgledaniji je bio srbijanski film "Nedelja"...

- Film je vjerovatno najpropulzivnija, ali tehnološki i finansijski daleko najzahtjevnija umjetnost jer podrazumijeva angažiranje desetaka, pa i stotina ili hiljada ljudi. U kulturi jedino oko filma ima nekog novca i otud tolika gužva i nagurivanje često kojekakvih ambicioznih slučajnika i srebroljubaca kojima bih rado preambulom ustava zabranio bavljenje kinematografijom i kulturom uopće, nakon što su nas više puta uvjerili da ih kategorički ne razumiju. Oni su, međutim, često medijski najglasniji, najagresivniji i najuvezaniji, tako da u toj kakofoniji koja još odjekuje nisam htio učestvovati, iako bih po svemu trebao biti najnezadovoljniji jer su "Trake" od svih projekata, podržanih i nepodržanih, najbliži realizaciji i s najviše uspješno položenih ispita.

Otud nesrazmjer u medijskoj pažnji posvećenoj  prošlogodisnjim konkursima Fondacije za kinematografiju, kada se digla velika galama nakon što su na predvidiv način podijeljena budžetska sredstva i onog posve propalog konkursa Fondacije za izdavaštvo, gdje je sedamdesetak pisaca poslalo svoje nove radove, ali su lišeni šanse da se uopće žale jer ni do danas nisu objavljeni rezultati, niti je konkurs poništen, niti o tome ima glasa... - kazao je za Faktor pisac i scenarista Zlatko Topčić. 

Napominje da "mi uopće nismo svjesni dubine ponora u kojem smo".

- Nije tajna da filmskim novcima odavno disponiraju dvije interesne grupe: prva, nazovimo je vrlo originalno "Kurta", okupljena oko strukovne asocijacije, čije rukovodstvo, u ime čiste struke, tradicionalno delegira članove žirija na kantonalne konkurse, a ovi im zahvalno i obilato uzvraćaju, i, druge grupe, s kojom se do svog nedavnog trijumfa nagurivala oko federalnih para za filmske podsticaje, ali i oko tantijema čijih dvadesetak miliona ovi drugi, nazovimo ih ljupko "Murta", već godinama drže blokiranima.

Bilo bi ipak nepravedno ne reći kako među ovim prvima ima nekoliko vrsnih autora koji tu i tamo ipak velikodušno pripuste i ponekog autora bez efektivnog nadzora (otud podrška "Trakama", sve dok nas nisu shvatili ozbiljno), dok je Murta jos brutalniji i beskrupulozniji pa sve uzima sebi, na način koji bi obesmislio i kladionice jer je svima sve odmah poznato i jasno. Tako u ovoj sirotoj Bosni imate filmadžija koji po krševitim selendrama žive svoje holivudske živote jer im nigdje na svijetu ne bi bilo bolje, s manje uzimajući više, ulažući pritom u lobiranje toliko energije da im za stvaranje filmova ne ostaje ništa.

Ipak, jedno im je zajedničko - protiv su snimanja filmova o ratu. Dosta! - horski uzvikuju, iako naše ratne teme nismo zapravo ni načeli, onako kako se, bogatstvom poetika, još zida moćna kinematografija o holokaustu. Murtu još mogu razumjeti, ali Kurtu - nikako! Iako je bjelodano jasno da mi, za sada, samo takve filmove znamo snimati jer sve što je gledano i zaista vrijedno nosi baš te teme, prepustajući da, eno, naše velike priče snimaju drugi - istakao je Topčić.

S druge strane, zemlje poput Turske finansiraju filmske projekte i TV serije, posebno za Netflix, gdje promoviraju svoje kulturno-historijsko nasljedstvo protkano historijskim činjenicama i legendama iz naroda. Dakle, dešava se kontinuirana zarada jer nakon odgledanih serija / filmova ljudi širom svijeta pohrlili su u Tursku da obiđu njihove znamenitosti. Podsjetimo samo koliko je turizmu u Dubrovniku doprinijelo snimanje serije "Game of Thrones".

Dakle, lijepo bi bilo vidjeti da i naši filmski reditelji počnu razmišljati u ovom smjeru, o sličnim temama, jer bi i država BiH imala novčane koristi, a ratne teme, naravno da su potrebne, jer doprinose širenju istine o agresiji na našu zemlju. 

Poznati filmski kritičar na prostoru bivše Jugoslavije, ali i u Evropi, Vladan Petković kaže da je "kinematografija na Balkanu u istom stanju kao ostale društvene i privredne grane. Ne može biti napretka bez ulaganja, a ulaže se u ono što se u tom trenutku čini povoljnim za one koji su na vlasti".

- U Srbiji, naprimjer, od prije nekoliko godina postoji podrška za "komercijalni film". To je teoretski dobar pristup, ali u praksi se svodi na političke i lične veze i "daš mi - dam ti" shvatanje toga kako sistem treba da funkcioniše. Onda se to ogleda i u drugim konkursima, gdje se beskrajno vrte ista imena koja dobijaju novac. Zatim je uveden i poseban konkurs za debitantski film, zahvaljujući kom neki novi mladi umjetnici uspijevaju da se probiju. Ovakvo stanje je pristutno u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i u širem regionu, npr. u Rumuniji, Bugarskoj i Grčkoj - zaključuje Petković.

Dakle, da ponovimo, sve se vrti samo oko novca i lične zarade...