Odvedeni 1992.

Nepoznata sudbina 26 ljudi iz Donjih Hadžića: "Ne smijem ni da zamislim na koji način je ubijen"

Godišnjica stradanja mještana Donjih Hadžića
FOTO: BIRN

Na spomen-ploči poginulim mještanima Donjih Hadžića upisana su imena braće Mehdi – Ismaila i Ibrahima. Oni su, zajedno s drugim mještanima, odvedeni iz svojih kuća prije više od 30 godina. Lejla Mehdi Smajlovski je imala samo dvije godine kada je odveden njen otac Ismail. Nije ga upamtila i za njegovu sudbinu nikada nije saznala.

- Ne smijem ni da zamislim na koji način je ubijen, na koji način je okončan njegov ovozemaljski život. Nismo ga nikada pronašli, ni njega ni mog rahmetli amidžu - kaže Lejla i dodaje da su ih odvele prijeratne komšije.

- Ja i nisam bila svjesna, zna moja mama kako je bilo živjeti bez oca. Velika praznina, nemate sigurnost kao ostala djeca, vrlo je teško - kaže Lejla.

Na spomen-ploči ubijenim i nestalim mještanima naselja Donji Hadžići upisana su imena 18 članova porodice Musić. Dževdo Musić tog dana nije bio ovdje. Njegova jedina želja je da nađe posmrtne ostatke članova svoje porodice i dostojno ih ukopa.

- Oni su opkolili naselje, granatirali dio po dio, ulazili i odvodili ljude. U prvom mahu su ostavljali žene i djecu, kasnije su njih vodili u dvoranu i logor. Tu su ih mučili, mnogi su tu stradali, u školskom centru u Hadžićima - podsjeća Dževdo te dodaje kako su u Hadžićima napadane mjesne zajednice jedna za drugom.

Amila Bužo, predsjednica Udruženja porodica šehida i poginulih boraca općine Hadžići, kaže kako su odvedeni mještani Donjih Hadžića prvo mučeni u logorima, nakon čega su ubijeni. Ekshumirani su posmrtni ostaci 28 osoba, kaže Bužo, dok se za 26 njih još traga. Ona još traga za ocem, koji je odveden, u grupi od 46 ljudi, iz kasarne "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici.

- Traga se već koliko godina, ali još nikakvih informacija nemamo. Znaju se ljudi imenom i prezimenom koji su to učinili, ali nikada nije niko odgovarao, nikada nije niko priveden. Pokušavalo se, tražilo se. U Krupcu sam bila mjesec dana kada se kopalo, svaki se dan tražilo, to su strahote šta čovjek doživi dok iščekuješ jednu koščicu da nađeš od svoga oca. To je teško - poručuje Amila.

Almin Dželilović, predsjednik Udruženja logoraša "Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95" Hadžići, kaže da u drugoj polovini maja 1992. počinje organizovano zatvaranje i bespravno privođenje muškaraca sa ovih prostora.

- Jedna od prvih žrtava logora koja se nalazi na ovoj spomen-ploči ovdje jeste Hrnjić Midhat, koji je od posljedica premlaćivanja preminuo negdje u maju ili junu mjesecu 1992. godine u logoru magacina Teritorijalne odbrane, kojeg su trojica-četvorica logoraša unijeli u "pinzgauer" i izbacili ovdje ispred džamije. Tu je ukopan i nakon rata je i ekshumiran. Nažalost, Tužilaštvo – i bez obzira što zna imena odgovornih za sve ove zločine – apsolutno nije ništa poduzimalo tokom svih ovih godina - kaže Dželilović, koji je i sam bio zatočen u logoru.

On navodi da je jedan broj ljudi odvedenih iz Donjih Hadžića odvojen u kasarni "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici, i od tada im se gubi svaki trag.

- Ono što možemo poručiti Tužilaštvu i našim komšijama koji su ovo radili jeste da mi nećemo odustati od istine. Apelujemo na te naše komšije da nam kažu gdje se nalaze kosti ljudi s područja ove mjesne zajednice i još 73 lica koja se još uvijek traže sa prostora Hadžića - govori Dželilović.

Sud Bosne i Hercegovine je zbog zločina počinjenih u Hadžićima osudio Radeta Veselinovića na sedam i po godina zatvora.

Zločini počinjeni u Hadžićima tokom 1992. konstatovani su u haškim presudama bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na doživotnu kaznu zatvora, i nekadašnjem predsjedniku Skupštine RS-a Momčilu Krajišniku, koji je osuđen na 20 godina.

Sarajevsko Kantonalno tužilaštvo je prošle godine optužilo Gorana Fifića i Mirjanu Milidrag zbog zločina počinjenih protiv civilnog stanovništva na području Hadžića 1992. godine.

Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Početna Najnovije Najčitanije Pretraga