{$galerijaFotografija}

Kosorić se protekle subote oprostio od fudbala, okačio kopačke o klin, ali ističe kako nije prestao biti navijač kluba sa Grbavice, u kojem je proveo najveći dio karijere.

Dres Plavih nosio je sedam sezona, u dva navrata, a prema podacima Transfermarkta odigrao je 188 utakmica, postigao četiri gola i upisao šest asistencija. Sa šest godina je počeo trenirati, sa nepunih 16 potpisao profesionalni ugovor sa Slavijom, kasnije je igrao i za Partizan, Rad, Radnički 1923, Erbil, Radnički Niš, Radnik iz Bijeljine, Spartaks, Balzan.

Kosorić je omiljen na Grbavici, a potvrđuje to i današnji dolazak na stadion. Raširenih ruku dočekala ga je legendarna Fata, kojoj je teško pala odluka iskusnog defanzivca da napusti Želju.  

U razgovoru za Faktor govorio je o Želji, Premijer ligi BiH, trenerima i saigračima, reprezentaciji BiH...

Kako provodite "penzionerske" dane?

- Odmaram. Najviše sa porodicom, ali imam i obaveze prema vama novinarima. Jer ipak, sve vrijeme smo sarađivali, bili korektni jedni prema drugima, pa red je da tako i završimo.

Čime će se Aleksandar Kosorić baviti nakon što odmori od profesionalnog fudbala?

- Mislim da se neću nikada odmoriti i da ću uvijek biti u fudbalu. Iskreno, sada ću se vjerovatno uključiti u rad Romanije sa Pala, oni su Prva liga RS-a. Bit ću tu da im pomognem oko sportskih pitanja, malo ću trenirati, održavati formu, možda i zaigram za svoju dušu.

U budućnosti, želim da napravim sistem, da posložim omladinski pogon, koji bi izbacio sutra igrača za malo veće klubove, da naprave neke karijere. To mi je neki cilj.

I čisto da se oprobam, da vidim mogu li ja raditi taj posao. Imam završenu B licencu, upisao sam trenersku A. Vjerovatno ću u nekom trenutku preuzeti ekipu da probam, da vidim jesam li za toga. Iako nešto nisam previše zainteresovan. Valjda zbog toga što sam cijeli život odsutan od kuće, putovanja, stresa..., više se vidim u nekim organizacionom dijelovima, oko sportskih pitanja.

Zašto ste odabrali Željezničar?

- Kada sam bio dijete, mlad i igrao za Slaviju, navijao sam za Partizan i Želju. Nekako sam i prve utakmice gledao na Grbavici. Dolazio sam sa Doktorom Vuksanovićem (Sretko Vuksanović, bivši igrač Želje, op. a.). On je prije toga igrao u Želji, dovodio me par utakmica i bila mi je želja da obučem plavi dres. Želio sam obući dresove Partizana i Željezničara i imao sam sreću i čast da sam nosio dresove oba kluba.

Imali ste ugovor do ljeta 2024, ali ste ranije okončali karijeri. Koji je razlog?

- Prethodnih šest mjeseci se dešavalo dosta nekih stvari koje su utjecale da donesem takvu odluku. Nije u pitanju fizička sprema i zdravlje. Mislim da sam u nekim trenucima mogao dati još, ali opet sa druge strane treba naći momenat kada reći dosta. Bolje da se sklonim da bih dao prostor i drugim igračima, da se naprave neke nove generacije. To je jedan od razloga.

Kada smo već kod aktuelne situacije, šta se trenutno dešava u FK Željezničar, imaju li navijači razloga za brigu u borbi za opstanak?

- Iskren da budem, ima razloga za zabrinutost! Situacija nije nimalo naivna. Svi mogući alarmi ako se nisu popalili, trebali bi da se popale. Da se sjedne, da se napravi duboka analiza, da se vidi šta i kako dalje. U svim segmentima kluba. Jer Željo ovdje gdje se nalazi, ne da ne zaslužuje, nego je ponižavajuće za klub takve veličine.

Plavi su bili odlični u Evropi, izbacili ste favorizovani Dinamo Minsk, potukli se sa Nefčijem, u prvenstvoj premijeri savladali Borac sa 2:0, a onda kao da je "neko ugasio svjetlo". Šta se desilo?

- Mišljenja sam bio da je ta Evropa bila još plod prošle sezone. Sve je bilo pod euforijom od prošle sezone, gdje su igrači igrali sa baš dosta samopouzdanja. I poslije Borca, meni je bilo iznenađenje da smo odigrali tako dobru utakmicu. Jer znamo koliko igrača nam je otišlo koji su nam bili bitni, došli su neki novi za koje nismo mogli znati da li su pojačanja ili prinove. Bilo je i nekih rotacija u ekipi, što je vjerovatno sve utjecalo da ekipa vremenom ispadne iz forme. I onda se desilo pred kraj situacija, bilo je svejedno koga staviš da igra, jer niko nije bio u formi.

Promijenili ste mnogo trenera, koji je ostavio najupečatljiviji trag?

- Uvijek ističem trojicu trenera. Amara Osima koji je zaslužan za moj dolazak na Grbavicu jer je specifična osoba, a i kada spominješ Želju, uvijek vežeš klub za porodicu Osim. Trener s kojim sam proveo najljepše trenutke, koga se uvijek rado sjećam je pokojni Milomir Odović. Kod njega smo igrali najbolji fudbal, imali najbolje rezultate, tako da njega uvijek ističem. S tim da ne bih nikada izostavio ni Edisa Mulalića. Ljubav i srčanost prema klubu, kako se on ponašao, to je za svaku pohvalu i mislim da takvi treneri trebaju Želji. Koji znaju filozofiju, koji znaju šta je Željo i koji imaju taj DNK.

Osim, Odović i Mulalić, svi su Željina djeca. Niko se ne može uporediti sa ova tri čovjeka. I dođeš u konačnici da je to to. Da se Željo treba osloniti na svoje trenere.

Najdraža utakmica u Plavom dresu?

- Željezničar protiv Ferencvaroša. To uvijek ističem. Generalno dvomeč sa njima. A pogotovo revanš ovdje. Igrali smo na Koševu, bio je pun stadion. Atmosfera u ekipi je bila odlična. To mi je nekako najdraža ekipa u mom boravku na Grbavici. Bila je posebna hemija, 70 posto ekipe je bilo iz Željine škole. Od Memije, Hadžiahmetovića, Bajića, Beganovića, braće Sadiković, Kašića, Veca Kjosevski, Ćeman, Eldar Hasanović, Benjamin Čolić... Sve su to Željina djeca. To mi je sigurno najljepši trenutak u Želji i najljepši period.

To bi trebala biti vodilja i u budućnosti. Igrače sa strane treba dovoditi samo ako ozbiljno prave razliku. Moraju se uklopiti u svlačionicu, a svlačionicu trebaju voditi domaći igrači, djeca koja znaju šta je Željo, kakva je odgovornost prema dresu i grbu.

Koja utakmica Vam je najteže pala?

- Najteže mi je bilo kada nismo na Koševu pobijedili derbi za titulu. Kada smo 2015. godine odigrali 0:0 kod pokojnog Odovića. Tada nam je trebala pobjeda da bismo osvojili, potvrdili titulu u posljednja dva kola. Sarajevu je odgovarao bod. Delač u 60. minuti počeo zadržavati vrijeme. To nikada neću zaboraviti.

Protiv kojeg napadača je bilo najteže igrati?

- Ima ih mnogo. U našoj ligi, jedan od najnezgodnijih je bio Leon Benko, ali sam obožavao protiv njega igrati. Nikada mi nije dao gol. Nemanja Bilbija je bio nezgodan. Nigdje čovjeka, nemaš kontakt s njim 60, 70 minuta. Misliš da imaš sve pod kontrolom i onda ti da gol. Svaka ekipa je imala ozbiljnog napadača. Ne znaš ko je bolji.

S kojim saigračem ste najbolje sarađivali u zadnjoj liniji?

- Jasmin Bogdanović. Možda su ostali stoperi pojedinačno gledajući bili kvalitetnija i zvučnija imena, ali sam se najbolje osjećao s njim. Najbolje smo funkcionisali.

Mislim da smo tada u polusezoni, uključujući i Evropu, primili samo šest golova.

Tokom karijere osvojili ste šest trofeja, ali nijedan sa Željom...

- Ako moram istaknuti nešto negativno u vezi s periodom boravka u Želji, onda je to da nisam osvojio trofej. Toliko sam želio i to mi je bila jedina želja. U svim drugim ekipama sam osvajao, ali na Grbavici nisam. I ostaje žal za cijeli život.

Poruka navijačima Želje?

- Da budu to što jesu. Željo je uvijek imao prepoznatljive navijače. Jedne od najboljih. Sve ovo što su uradili prethodnih godina, u najtežim trenucima za klub su pokazali svoju veličinu. Pokazali su ljubav prema klubu, trebaju samo da nastave tako. Zaslužuju puno bolje rezultate i trofeje jer je to najmanje što im se mogu odužiti i klub i igrači.

Vratimo se šest godina unazad kada ste nosili dres kluba iz Bijeljine. Bio je 20. maj 2017. godine, 92. minut utakmice Radnik - Zrinjski, rezultat je 1:1, a nakon fantomskog prekršaja Šerbečića nad Kajkutom sudija Antoni Bandić pokazuje na jedanaesterac. Kajkut pogađa sa bijele tačke za 1:2, Mostarci slave pobjedu koja im je na kraju sezone osigurala titulu. Prvi ste prišli sudiji Bandiću i prigovorili na njegovu odluku. Sjećate li se tog trenutka...

- Sjećam se svega. Cijele utakmice. Do te situacije trebali smo voditi 3:0. Imali smo igrača više, Baka Slišković je izvadio stopere i sve karte bacio u napad. Igrali su ultra ofanzivno. Imali smo svoje prilike koje nismo iskoristili. Pokojni golman Bandić je branio vrhunski. I na kraju se desio taj famozni penal. Ni dan-danas ne vjerujem da je to neko mogao svirati.

Ako izuzmemo period kada je tek krenula Premijer liga BiH, kada je bio baš cirkus sa suđenjem, kada je bilo nemoguće na strani pobijediti. Poslije se dosta toga posložilo, ali je u posljednjih 10-15 godina ovo jedna od najvećih grešaka. Možda je bilo i sličnih, ali je ova je presudila prvaka i sigurno je jedna od najvećih.

Bandić je tada zbog izmišljenog penala suspendovan na godinu, ali se ponovo vratio na premijerligašku listu, a poslije je nagrađen i FIFA značkom... Kakvo je danas suđenje u PLBiH?

- Ne možemo reći da imamo loše sudije. Znaju naši arbitri suditi, imamo dosta dobrih sudija, ali i prostora za napredak. Međutim, zašto se u posljednje vrijeme dešava mnogo grešaka, to je drugo pitanje. Potrebno je uvesti VAR i vjerujem da će tada biti dosta bolje.

Bili ste dio reprezentacija BiH u Japanu na Kirin kupu koja je osvojila jedini trofej. Većinom su tada u timu bili igrači iz drugog plana. Da li su igrači iz PLBiH generalno zaslužili veću minutažu u reprezentaciji BiH?

- Mislim iskreno da zaslužuju. To su igrači koji imaju kvaliteta, a koji su gladni uspjeha. A reprezentacija ne može biti bolja scena da se dokažu, da pokažu koji kvalitet imaju. Mislim da se treba obratiti više pažnje na domaću ligu.

Kada smo već kod reprezentacije, kakve su šanse Zmajeva u baražu za Euro 2024 protiv Ukrajine?

- Najteži mogući protivnik koji se izvukao. Ali, eto, imaš prednost domaćeg terena, ako je to nama više prednost. Nekada je Zenica bila neosvojiva i za strašni Portugal sa Ronaldom, a sada... I da nam glavni igrači budu zdravi jer nemamo mi baš mnogo kvalitetnih igrača. I stoga je najbitnije da oni budu zdravi.