Tokom bogate profesionalne karijere igrao je za velikane poput HSV-a, Bayerna, Juventusa i Wolfsburga. Sa Bavarcima je osvojio sve što se moglo osvojiti. Za bh. tim je upisao 43 nastupa za reprezentaciju.

No, Bracini počeci karijere nisu bili nimalo laki. Naša fudbalska legenda 1. januara je proslavila rođendan, a to je bila prilika da se javnost prisjeti na trnovit put koji je prošao. Praktično, Salihamidžić je najbolji primjer za latinsku izreku "kroz trnje do zvijezda".

Mnogi evropski i regionalni mediji prisjetili su Salihamidžićevog životnog puta, koji bi mogao biti inspiracija i za holivudska platna.

- Rođen sam u Mostaru, gdje je čuveni most. Imao sam bezbrižno djetinjstvo. Otac mi je bio policajac, majka učiteljica, a ja sam već tada želio postati fudbaler. Jugoslavija je bila država koja je funkcionisala, nama je bilo dobro. Imali smo "jednostavan" život, ali smo bili sretni. S osam godina sam počeo igrati, moj otac, koji je bio igrač druge lige, bio je moj prvi trener. Igrao sam za mlade selekcije Jugoslavije, nakon utakmice s reprezentacijom morao sam se vratiti kući, ali nije bilo letova iz Beograda za Sarajevo. Vraćajući se autom, prešao sam što se događa i shvatio da je situacija ovdje ozbiljna - sjetio se Salihamidžić početka rata u BiH.

Također, tada je za njemačke medije govorio je dešavanjima u njegovoj Jablanici, koja izazivaju jezu...

- Na deset 10 kilometara od moje kuće bila je linija, nakon dva mjeseca došao mi je otac i rekao, "imamo kalašnjikov u kući i pištolje", naučio me je rukovati oružjem.

Još mi je rekao "moramo biti spremni na ono što će se dogoditi ako linija pukne. Onda moraš odvesti majku i sestru na sigurno mjesto". Naučio me je voziti auto u planini i pokazao mi put za bijeg. Kao 15-godišnjak, imati kalašnjikov ispod kreveta nije normalno - ispričao je Salihamidžić ratnu dramu, a potom otkrio kako je došao do Njemačke:

- Jedno jutro probudila me sestra i rekla: "Obuci se, ideš u Njemačku". Odgovorio sam joj da ne idem. Nisam se htio odvajati od obitelji, bilo je teško. Ipak, autobusom sam otišao u Dortmund, a potom u Hamburg, gdje sam upisao Institut za sport. Moram reći kako je istina da onaj ko se u Njemačkoj posveti i naporno radi dobije priliku. I iskoristio sam priliku o kojoj sam toliko sanjao, uspio sam to jer sam se borio.