Kada je sudija Raphael Claus iz Brazila jutros nekoliko minuta poslije četiri sata odsvirao kraj meč na Levi's stadionu u Santa Claru, nije uslijedilo slavlje.

Gorčinu poraza od Sjedinjenih Američkih Država u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva kod navijača Bosne i Hercegovine isprao je okus ponosa.

Jer, svi oni koji su proteklih dana, sedmica i mjeseci pratili Zmajeve, mogu biti ponosni na ono čemu su svjedočili. Od eliminacije Velsa i Italije krajem marta u baražu, do mečeva na Mundijala protiv Kanade (1:1), Švicarske (1:4), Katara (3:1) i SAD-a (0:2).

O Bosni i Hercegovine se u superlativima pričalo na zemaljskoj kugli.

Jer postoje momenti u kojima fudbal prestaje biti samo igra. Momenti u kojima rezultat, tabela i statistika padaju u drugi plan, a dres sa državnim grbom postaje simbol nečega mnogo većeg. Za Bosnu i Hercegovinu, nastup na Mundijalu upravo je bio takav trenutak.

Ovo je priča o zemlji koja, bar na devedeset i kusur minuta, zaboravi sve ono što je dijeli. Za Zmajeve se proteklih dana navijalo u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Bihaću, Zenici, Brčkom, ali i u Beču, Minhenu, Kopenhagenu, Bostonu, Melbourneu... Hiljade kilometara nestanu u jednom trenutku, a ostane samo jedna želja - da naši momci uspiju.

Ono što su selektor Sergej Barbarez i direktor Emir Spahić najavljivali kada su prije dvije godine preuzeli kormilo "potonulog broda" već su ostvarili. Vratili su kult reprezentacije! Zbog Zmajeva je mijenjano radno vrijeme najvećih trgovačkih centara, pomjerala su se porodična druženja, ostajalo budno do ranih jutarnjih sati. Punili su se trgovi, kafići i dnevne sobe. Svaki zvižduk sudije bio je dovoljan da na nekoliko trenutaka svi dišemo istim plućima. To su uspomene koje ne blijede. Bez obzira na rezultat, a koji je ogroman, jer se prvi put u historiji prošla grupna faza.

Nekada su djeca odrastala sanjajući da budu Spahić, Misimović, Pjanić, Džeko... Danas su mališanima uzori Muharemović, Alajbegović, Bajraktarević... Dres idola je važniji i vredniji od novog telefona ili laptopa. Alajbegovićeva magija protiv Katara, Mahmićev projektil u duelu sa Švicarcima, Lukićevo lukavstvo protiv Kanade..., prepričavaju se na školskim igralištima gdje se lopta ponovo šuta. Uspjesi njihovih idola bude vjeru da Bosna i Hercegovina ponovo može sanjati najveću svjetsku pozornicu.

I u našem slučaju se pokazalo da Mundijal nije samo sportski događaj. To je prilika da jedna mala zemlja pokaže veliko srce. To je trenutak u kojem zastave na balkonima, pjesma s tribina i osmijesi na licima ljudi govore više od hiljadu riječi.

Zato je važno da ova generacija nastavi pravim putem. Da se plasira na EURO 2028 i tako nastavi kontinuitet, kako bismo i za dvije godine na ljeto razmišljali o fudbalu. I da ponovo osjećamo zajedništvo i ponos.

Pred Kerimom, Esmirom, Tarikom, Ivanom, Jovom..., još je mnogo utakmica. Mnogo uspjeha, ali i padova. Najvažnije je da poraz i pad ne dožive kao tragediju. Navijači, oni iskreni, neće. Oni će biti podrška. Kao što su bili 1. aprila ispred Vječne vatre. Kao na stadionima u Torontu, Seattleu, Los Angelesu, San Franciscu..., a sutra u Engleskoj, Škotskoj, Velsu i Irskoj. Zmajevi, glavu gore. I sretno!