Najprije kao fudbaler Veleža, Nantesa i PSG-a, reprezentacije Jugoslavije, onda uspješni trener brojnih klubova i selektor četiri reprezentacije, ali i čovjek od čeličnog, baš nepopustljivog karaktera, koji je u jednom trenutku početkom devedesetih godina, uslijed ratnih strahota u Mostaru doživio tešku sudbinu.

Kao jedan od najbogatijih Mostaraca ostao je doslovno bez kompletne imovine da bi kasnije postao jedan od najpriznatijih stručnjaka na svijetu. Danas je Vaha u svojoj 72. godini na pragu fudbalske mirovine, posvećen porodici, uživa u Dubrovniku.

U razgovoru za Sportske novosti prisjetio se ratnog perioda, a govorio je i o reprezentaciji BiH.

- Ratne prilike u Bosni i Hercegovini sve su mi odnijele, sve osim moje časti. Što bih sad spominjao kako sam bio možda i najbogatiji čovjek u Mostaru, imao sređen život, bio dobro situiran, faktički bez problema. Nekako sam preživio kada su niški specijalci banuli u Mostar kao pravi okupatori. A ja sam, mogu kazati i naivno, istupio na Rondu pred njih, goloruk pokušavajući zaustaviti krvoproliće.

Našao sam se pred pedesetak pušaka uperenih u mene, koji sam pledirao na njihovu ljudskost. Mislio sam kako mogu utjecati da se ne dogodi najgore. Kad mi je jedan od tih zločinaca zaprijetio: "Učiniš li još korak naprijed, bit ćeš ubijen", baš i nisam bio svjestan opasnosti. Tek su me krici ljudi podalje iza mojih leđa, njihova molba da ne izazivam belaj, natjerali na povlačenje. No, to je bio tek početak patnje, u tom bratoubilačkom ratu, izgubio sam sve. Nije mi ništa drugo preostalo nego se pokupiti i s jednom torbom otići u izbjeglištvo, ni kriv, ni bilo kome šta dužan - ispričao je Vaha za SN.

Na konstataciju da je reprezentacija BiH pala na niske grane, odgovorio je:

- Kakva država, takva reprezentacija. Šta to tamo rade? Jednom sam kazao da se kod sastavljanja ekipe najprije mora pitati savjete popa, fratra i hodže. Eno, vaši Vatreni su primjer kako se zajedništvom, ljubavlju prema dresu i domovini može mnogo postići.