Edin Salaharević, veliki talenat tuzlanske Slobode i bosanskohercegovačke košarke, na današnji dan, 13. septembra 1992. godine, ubijen je u rodnoj Vlasenici. U smrt su ga odveli najbolji prijatelji, momci s kojima je odrastao i s kojima je igrao košarku. Imao je samo 19 godina.

Ubijen je zato što se zvao Edin i zato što je praktički još kao dječak već tada bio neko i nešto.

- Lice s naslovnica, reprezentativac, mladić pred kojim je bio cijeli svijet. Bijednici iz Vlasenice to nikako nisu mogli progutati. Jasno im je bilo da Edin ima nešto što oni neće imati nikad - budućnost. Zato su ga ubili - piše u tekstu posvećenom godišnjici Salaharevićevog ubistva hrvatski portal Index.hr.

Jedan od najboljih mladih košarkaša Jugoslavije Edin Salaharević je 13. septembra 1992. zajedno s ocem Muhamedom u dvorištu vlastite kuće najprije odvojen od majke Hatidže i pet godina mlađeg brata Nedima, a onda su ga najbolji prijatelji uz udarce kundacima pušaka odveli u logor Sušica u centru Vlasenice i poslije višednevnih stravičnih tortura i iživljavanja pogubili.

Kosti nesretnog Salaharevića pronađene su tek 2009. u nekoliko grobnica u okolini Vlasenice, a izvještaj s obdukcije kaže da je prije smrti bio strahovito mučen.

- Sretan je onaj ko je tih dana u Vlasenici ubijen metkom - rekao je za Index Edinov mlađi brat Nedim.

Manje od dva mjeseca prije nego što će biti ubijen, Edin je sa juniorima Slobode senzacionalno osvojio naslov prvaka Jugoslavije. U toj generaciji igrali su Asim Paščanović Pars, Kalesijac koji je igrao za reprezentaciju Turske i osvojio evropsko srebro 2001, i Damir Mulaomerović, Tuzlak koji je branio boje hrvatske reprezentacije.

Kada je zajedno s Damirom Mulaomerovićem iz Tuzle trebao krenuti put Beograda na pripreme reprezentacije, Salaharević je odlučio najprije otići u Vlasenicu kod svojih.

- Osjećao sam da se neko zlo sprema i nakon posljednjeg treninga u Tuzli sam ga molio da ne ide. Ipak, insistirao je. Bio je to kraj marta, 24. ili 25. Kasnije smo se još jednom čuli telefonom, dok su još telefonske veze radile. Tada su već bili u kućnom pritvoru. Bio sam sav u brizi, a zamislite, on je mene tješio.

Kao, "Mula, sve će biti uredu, nemoj se brinuti". Čak ni tada, dok je bio zatočen u vlastitoj kući, nije mogao vjerovati da će mu se nešto dogoditi. Pa to su bili ljudi koji su do jučer živjeli s Edinom i Nedom. To je ono što je najtragičnije od svega. S Edom sam stvarno bio veliki prijatelj. Družili smo se, voljeli se, odrastali smo skupa. Svake godine kad dođe taj 13. septembar, uhvati me ogromna tuga - rekao je Mulaomerović.

Vlasenica je pala 21. aprila 1992, a vlast je došla u ruke Novosadskom korpusu i lokalnim četnicima.

- Nas su puštali, mene, oca i majku, ali Edina nisu. Uredu što ga nisu puštali prema Tuzli, čak i to mogu razumjeti. Rat je bio, Tuzla je bilo za njih neprijateljsko područje, ali nisu ga htjeli pustiti ni u Beograd da se priključi reprezentaciji - ispričao je Edinov brat Nedim.

- Radomir Šaper, legenda jugoslavenske košarke, i Branislav Rajačić, dugogodišnji glavni koordinator za sve omladinske selekcije Jugoslavije, stalno su zvali i apelirali da se Edina pusti. Ništa nije pomagalo. Štoviše, svaki put kad je neko zvao iz KSJ-a, situacija bi za nas u kući postala sve gora. Čuli smo da su zvali i iz Crvene zvezde i Partizana. Preklinjali su da se Edina pusti. Ništa nije pomagalo.

Salaharevići su do sredine septembra bili u kućnom pritvoru, izloženi svakodnevnom maltretiranju i zastrašivanju, a onda su vodeći ljudi Vlasenice zaključili da to nije dovoljno i odlučili su da se jednom zauvijek mora riješiti muslimansko pitanje u gradu. U noći između 12. i 13. septembra četnici su išli od kuće do kuće kako bi što detaljnije očistili grad.

- Tu je noć pobijeno nekoliko porodici u našoj ulici. Neki su odvedeni u logor Sušicu, neke su po kućama ubijali. Otac, majka, brat i ja, kad smo vidjeli šta se događa, skrili smo se u dvorištu ispod jedne ograde. Predrag Bastah (osuđen za zločine u Vlasenici) je upao u našu kuću i, kad je vidio da nas nema, izletio je u dvorište i ispalio je nekoliko rafala. Nismo znali šta da radimo. Jedna opcija je bila da se bijegom kroz noć i šumu pokušamo probiti do slobodnog teritorija. Druga opcija je bila predaja.

- Kako smo znali da nismo krivi ni za šta, odlučili smo se predati. Majku i mene su poslali na slobodno područje u Kladanj, a oca i brata su odveli u logor. Sjećam se zadnjeg pogleda. Otac mi je poručio da pazim na majku, a Edin me pogledao, nasmiješio se i rekao mi da se ništa ne brinem. Da će sve biti uredu. U smrt je otišao noseći trenerku KK Sloboda - kroz suze je ispričao Nedim, koji danas živi i radi u Tuzli. Prošle godine se prvi put nakon više od 30 godina vratio u Vlasenicu gdje je odlučio obnoviti kuću.

Njegov povratak je očito šokirao stanovnike Vlasenice.

Prilikom jednog obilaska kuće u Vlasenici Nedim je u dvorištu, odmah pred kućnim pragom, ugledao nožem rasparanu košarkašku loptu. Poruka nije mogla biti jasnija i direktnija. Zločinci su drugi put zaklali Edina Salaharevića i poručili su njegovom bratu da će proći jednako ako ne ode.

- Bila je to nova, prava kožna lopta. Da biste probušili takvu loptu, trebate biti snažni ili imati dobar nož. Ne znam ko je to napravio. Je li to počinio pojedinac ili više njih. Nije ni bitno. Poruka te probušene lopte je jasna. Ne žele me tu, ne žele me vidjeti, ne žele da dolazim u Vlasenicu.

- Njegov prvi trener u lokalnom klubu u Vlasenici Radovan Perendić je izjavio da nikad nije trenirao Edina. Ljudi koji snimaju film o Edinu, kojeg režira Emir Hadžihafizbegović, čuli su da je Edin prve košarkaške korake napravio u Vlasenici i došli su do telefonskog broja Perendića. Čovjek im je hladno lagao da nikad nije trenirao mog brata. Takvi su to ljudi. Moj brat nije zaslužio onakav kraj. Nikome ništa loše nije napravio - poručio je Salaharević.