Aleksandar Đurić, 54-godišnji Dobojlija, u nejverovatnim je okolnostima nastupao na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. pod zastavom Bosne i Hercegovine.

Zbog toga ga je otac trajno zamrzio pa s njim do smrti nije progovorio ni riječi.

Đurića je fudbale preko Mađarske odveo u Australiju, a onda i Singapur gdje je živa legenda. Postigao je 327 golova i bio statistički najbolji napadač na svijetu. Za Geylang United je u 126 utakmica dao 97 golova, za Singapore Armed Forces pogodio ne 129 puta u 150 utakmica...

Danas pokraj njegovog imena stoji zastava Singapura, iako je rođen u Doboju. Na pitanje novinara Tportala šta je on zapravo, odgovorio je:

- Srbin sam, ali sam Bosanac. Pravi Bosančeros, kako se kaže, i Singapurac. Bio sam Jugoslaven, onda se ta zemlja raspala pa sam bio izbjeglica jer te zemlje više nije bilo. Bosna je uvijek bila moja i bit će moja. Ali gledaj, meni roditelji nikad nisu govorili šta sam ja. Bio sam iz malog srpskog sela, do nas je bilo muslimansko selo, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moja dva najbolja prijatelja su muslimani, Damir i Samir, dandanas smo dobri.

Zaboravite na fudbal jer Đurić je u Barceloni predstavljao BiH u sasvim drugom sportu. I to kao izbjeglica iz Mađarske, jer je prethodno 1991. pobjegao u tu zemlju nakon što je napustio JNA. Kaže da je zbog toga bio i uhapšen, ali je dozvolu za jednodnevni put kući iskoristio da pobjegne.

- Bosna i Hercegovina bila je nova država i dobila je pravo nastupa na Olimpijskim igrama. No budući da je bila stara tek nekoliko mjeseci, nije mogla dati svoje sportiste u kvalifikacije pa joj je rečeno da može poslati deset njih u individualnim sportovima. I kaže meni prijatelj da je do lokalnog radioamatera došla vijest da me traži Olimpijski odbor BiH.

- U Sarajevu su se me sjetili kao dobrog kanuista, načuli su da sam izbjeglica u Mađarskoj i preko radioamatera su nekako uspjeli doći do mene. Otišao sam u tu radiostanicu i javio se Olimpijskom odboru. Rekli su mi da žele da predstavljam BiH i da imam jedan dan da se odlučim jer moraju poslati popis sportista, a Olimpijske igre su za mjesec dana! Sjećam se da sam hodao prema stanu i razmišljao što da radim.

Nisam se mogao javiti kući, jer nije bilo telefonske veze, da s njima porazgovaram. Znao sam da su i otac i brat u srpskoj vojsci i kako ću ja sad nastupati za Bosnu i Hercegovinu? Ali mene je zanimao samo sport, bio sam sportista cijeli život i na svoju ruku javio sam u Sarajevo da idem na Igre - ispričao je Đurić.

U Barcelonu je krenuo autostopom.

- Jest! Iz Sarajeva su mi rekli da će mi poslati faksom potvrdu da idem na Olimpijske igre i da moram doći u Ljubljanu, odakle ćemo avionom u Barcelonu. Pa kako ću ja sad do Ljubljane, čovječe, pasoš mi ne vrijedi, kako ću preko granice, a moram preko Austrije u Sloveniju!? Prijatelj me nije mogao voziti skroz do granice, odvezao me do autoputa i rekao mi da stopiram. Stao mi je neki kamion i povezao me. Pita vozač mene: "Kuda ideš?" Ja kažem: "Idem na Olimpijske igre u Barcelonu." A on podrugljivo kaže: "Ideš, ideš, kako da ne. Idem i ja." Naravno da mi nije vjerovao.

Filmska priča na putu do slovenačke prijestolnice se nastavlja.

- Ostavi on mene kod granice, opet ja pješke preko, dođem do austrijskog prijelaza i kucam na onaj prozor. Dajem taj svoj crveni pasoš, kaže mi policajac da on ne vrijedi i pita me na engleskom gdje idem. Znao sam nešto engleskog i kažem mu da idem do Slovenije pa na Olimpijske igre, a on me pogleda i kaže: "Ideš, ideš, kako da ne. Idem i ja!" Ni on mi nije vjerovao! Ali imao sam taj faks od Olimpijskog odbora, pokazao sam mu ga i on mi je rekao da pričekam i otišao.

Sjedim tamo, s tom jednom torbicom koju sam imao, kad evo njega za deset minuta s još pet oficira. Tu sam bio siguran da je kraj. Ili će me deportirati ili ću u zatvor, nema treće opcije. Dođe do mene, okrene se prema oficirima i na engleskom im kaže, da ja razumijem: "Žalite se na svoje živote, a on je izbjeglica i radi sve da bi otišao na Olimpijske igre - priča Đurić i dodaje da nije mogao vjerovati.

- Našao mi je vozača policajca koji me odvezao ravno u Ljubljanu i tamo sam se sastao s ostalim članovima naše male delegacije. Neki su bili izbjeglice kao ja, neki su došli iz Amerike, neki direktno iz Bosne čak i kroz tunel ispod Sarajeva.

U Barcelonu je došao bez kanua i vesla, Španci su mu dali očajni čamac, deset kilograma teži od normalnog. U njemu nije imao šanse, ispao je u kvalifikacijama.

- To nije ni važno, bio sam na Olimpijskim igrama! Imao sam onu akreditaciju oko vrata i mogao sam se besplatno s njom voziti metroom i busom i ići na sva takmičenja. Neki su išli u šoping. Ma kakav šoping, nemam banke u džepu, daj da gledam sport.

Kaže da će mu otvaranje Olimpijade biti zauvijek urezano u pamćenje.

- Otvaranje neću nikad zaboraviti. Dobili smo ovacije čitavog stadiona, nas deset predstavljamo Bosnu i Hercegovinu. Pričao mi je brat kasnije da su on i majka gledali otvaranje na televizoru, a otac nije želio. Od tad pa sve do pred smrt nije sa mnom više razgovarao zbog toga - otkrio je Đurić.

Poslije Olimpijskih igrača on se vratio u Szeged, gdje je i dalje imao status izbjeglice, a u septembru 1992. završio je u Švedskoj. Planirao se zaposliti, a trenirao je i s AIK-om iz Stockholma. Međutim, švedske vlasti deportirale su ga nazad u Mađarsku. U Mađarskoj je počeo igrati fudbal u jednom drugoligašu, sve do 1995. kada se skrasio u Australiji.

Kompletan razgovor s Aleksandrom Đurićem pročitajte OVDJE.