Utorak, 16.08.2022.
FOTO: Damir Hodžić

Branimir Brane Jelušić: Prvi ugovor za Želju potpisao sam za sendvič i čaj, nadimak Feler dao mi je Bratić

Navijači Željezničara kao jedan od najbitnijih datuma u 100. godišnjoj historiji kluba pamte 11. juni 1972. godine.

Tada je Željo u Beogradu potopio domaći Partizan sa 4:0 i tako je predvođen fenomenalnim Milanom Ribarom osvojio prvu titulu prvaka bivše Jugoslavije. Prvi sastav činili su: Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Boško Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo i Avdija Deraković, a u sastavu su još bili Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Šerbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rudić – na čelu sa velikanom trenerskog posla Milanom Ribarom.

Prošlo je pola vijeka od te titule, a upravo to je bio jedan od povoda za razgovor sa Branimirom Branetom Jelušićem.

- Za mene je 11. juni kao drugi rođendan. To mi je najdraži trenutak u karijeri. Skoro svaki dan se sjetim utakmice protiv Partizana. Prvi gol postigao je Velija Bećirspahić, a onda još tri komada Boško Janković. Kada je sudija svirao kraj, nastao je pravi delirijum na tribinama i terenu. Navijači su uletili u teren i skidali dresove igračima, a ja sam želio da imam taj dres do kraja života i pobjegao sam kroz tunel u svlačionicu. Naravno, i danas šampionski dres stoji u mom stanu – kaže za Faktor Brane Jelušić.

Jelušić je često isticao da je u šampionskoj generaciji Želje uvijek vladalo veliko drugarstvo.

- Družili smo se, lumpovali, trener nas nije nikada ružio, jer nas je uvijek bilo šest-sedam. Govorio je da je to prava ekipa. Zajedno smo izlazili sa našim ženama i djevojkama. Svi smo bili kao velika porodica. Derbiji protiv Sarajeva su bili posebna priča. Znali smo tako zajedno sa igračima Sarajeva zatvoriti kafanu na Darivi, ljubiti se i grliti cijelu noć, a dan poslije potući na utakmici. Inače, današnji fudbaleri se ne vide, sem na treninzima i utakmicama. Mi smo drugačije živjeli, bilo je i kod nas para, ali drugi odnos – konstatuje Jelušić.

Skoro cijelu igračku karijeru Jelušić, kojeg su zvali Feler zbog jednog pramena kose, proveo je u timu sa Grbavice. Poslije Željezničara, igrao je u Iskri iz Bugojna i Famosu iz Hrasnice.

Prve nogometne korake napravio je u Ilijašu.

- Igrao sam u omladincima Sloge iz Ilijaša, koja je, nekako, svake nedjelje igrala protiv Željezničara. Tada sam upoznao starije igrače kao što je pokojni Ivica Osim, kojeg sam na utakmici držao za šorc. Trener Sloge bio je stari igrač Želje Duško Ubović i on me je 1962. godine preporučio Milanu Ribaru, koji je bio trener omladinske reprezentacije BiH. Pozvao me je na trening utakmicu i dobio sam priliku među 16 igrača da idem u Ohrid na turnir republika. Odigrao sam 3-4 utakmice i uslijedio je prelazak u Želju – nastavlja 77–godišnji as sa Grbavice.

U najdražem dresu odigrao je 694 utakmice, od čega 315 prvenstvenih. Najviše puta igrao je protiv Veleža, čak 37, a protiv ljutog rivala Sarajeva 29. Za Plave je potpisao četiri ugovora po četiri godine.

- Za prvi ugovor dobio sam sendvič i čaj. U Želji sam doživio mnogo lijepih trenutaka. Igrao sam u tri generacije tima sa Grbavice. U najdražem dresu sam postigao sve što sam želio. Najveća čast mi je bila što sam bio kapiten, a nije mala stvar igrati ni protiv brazilskog Santosa i engleskog Arsenala. Igrati protiv slavnog Pelea je bio san svakog fudbalera. Za Želju je tada igrao i legenda Sarajeva Vahidin Musemić. Nekoliko dana prije prijateljske utakmice sa slavnim brazilskim klubom igrali smo protiv Sarajeva. Na toj utakmici smo se i potukli i kada smo rekli Ribaru da zove Musemića da nas pojača protiv Santosa, on je rekao da smo ludi. Vahidin je prihvatio poziv i na njemu je bio penal iz kojeg smo postigli gol – prisjeća se Jelušić kojem je nadimak Feler dao Blagoje Bratić.

Velika podrška u karijeri bila mu je supruga Svjetlana sa kojom ima kćerke Vanju i Vedranu.

- To je bila ljubav na prvi pogled. Ona je živjela u blizini stana u željezničkoj zgradi na Hrasnom Brdu. U blizini je živio i Ivica Osim, koji joj je bio prvi komšija. Vidio sam je prilikom povratka sa jednog od treninga. Vozio sam svoj prvi automobil, a ona je prelazila ulicu. Nešto sam joj dobacivao, ali nije obraćala previše pažnju. Onda sam se počeo raspitivati za nju. Ubrzo smo se počeli zabavljati. Veliku svadbu smo napravili u restoranu Kula u Lukavici. Bila je velika fešta o kojoj se pričalo – kaže Brane.

Kako govori, uvijek je imao krive noge koje su se istrošile od brojnih utakmica, tako da je morao uraditi totalnu endoprezu lijevog koljena.

- Počeo sam hramljati i kćerke su organizovale da se operišem u Rijeci kod profesora Nemeca. Sada se mnogo bolje osjećam, a u oporavku mi je mnogo pomogao fizioterapeut Amer Salihagić koji je duša od čovjeka – kaže na kraju razgovora Jelušić.

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter.
Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected].
Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Najnovije Najčitanije Na vrh