Dijamanti se obično povezuju sa skupim nakitom, ali se većina prosječnih dijamanata koristi za sječenje i bušenje u industrijskim postrojenjima. Dijamanti se formiraju od 130 do 500 kilometara ispod Zemljine površine, gde je sve usijano (oko 900 °C), a pritisak je nevjerovatno visok (oko 40000 puta više od težine Zemljine atmosfere). 

Usljed zajedničkog djelovanja rasplamsane vreline i razornog pritiska, atomi ugljenika se kristalizuju u masu tvrdog dijamanta. Dijamanti se obično stvaraju u stijenama zvanim kimberliti, koje se sastoje od minerala kao što su gvožđe i magnezij.

Kimberlit često ima oblik dugih zelenih cijevi, koje su se formirale prij više miliona godina u vulkanskim erupcijama i izbile blizu površine.

Dijamanti se sastoje od ugljenika, isto kao i grafit drvene olovke. Ali za razliku od grafita koji se slomi svaki put kad se malo jače pritisne olovka, dijamant je najtvrđa poznata prirodna materija u svemiru. Ono što čini dijamant tako tvrdim jeste njegova struktura.

Dijamanti se sastoje od piramida atoma. Svaki atom ugljenika je čvrsto povezan sa druga četiri atoma, i na taj način gradi pet uglova piramide. Jedan dijamant se sastoji od mnogo takvih piramida, međusobno spojenih kao lego kockice.

Pošto je piramida najizdržljivija struktura za koju se zna, a svaka piramida u dijamantu je dio sljedeće, dijamant je nevjerovatno otporan i praktično neuništiv.

Postoje neke misterije u vezi s dijamantima. Tako su u Norveškoj su pronađeni mikroskopski dijamanti u stijenama koje nisu vulkanskog porijekla i ne potječu iz dubina Zemlje. Naprotiv, ovi izuzetno sitni dijamanti su smješteni u sedimentne stijene koje su se prvobitno nataložile na površini Zemlje.

Zato se postavlja pitanje kako su se obrazovali ovi dijamanti. Prema jednoj teoriji, kad su se sudarili prastari kontinenti, sedimentne stijene su potisnute duboko u Zemlju, gdje su se u njima stvorili dijamanti.

Kasnije su te stijene opet izbile na površinu. Prema drugoj teoriji, ovi minijaturni dijamanti su se formirali u Zemljinoj kori kad je došlo do silovitog sudara kontinenata jer su tanki slojevi dijamanata dobijeni i u laboratorijskim uslovima pri sličnom, niskom pritisku.