U srebreničkom genocidu,  od 11 domaćinstava familije Cvrk, ubijeno je 13 muškaraca i jedna žena, dok su tri muške osobe poginule ranije. To znači da je iz 11 domaćinstava ukupno ubijeno 17 članova familije Cvrk, ili dva člana po porodici, priča nam Fadil Cvrk, čovjek koji je preživio strahote iz jula 1995. godine.

-Naša bliža familija Cvrk, također, bila je nastanjena i na području Općine Bratunac u mnogo većem broju. I u ovom selu, veći dio muškaraca je ubijen u genocidu u Srebrenici. Od 14 ubijenih iz mog sela u julu '95, do jula ove godine, obavljena je dženaza, a sa još tri ubijene osobe, koje će ovog 11. biti sahranjene u Memorijalnom centru u Potočarima, svi ubijeni naći će svoj smiraj, tako da nemamo više nestalih iz naše familije, iz mog sela- pojašnjava Fadil.

Šaha Cvrk, majka njegovog oca, koja je u vrijeme genocida, kada joj je ugašen život, imala 82 godine, najstarija je žrtva koja će biti ukovana sutra u Memorijalnom centru Potočari.

- Isti dan, dženaza će se klanjati i za mog amidžu, Šahinog sina Rešida, koji je od neprijateljske ruke stradao u 55. godini. Pored majke, mom ocu su ovom genocidu ubijena tri brata. Na put spasa, koridor smrti, zajedno sa ubijenim članovima naše familje, krenuli smo moj otac, brat koji je tada imao 20 godina, i ja. Uz zahvalnost dragom Allahu, nas trojica, prešla smo u Nezuk. Preživjeli smo taj genocid- dodaje Fadil.

Dio njegove porodice je i Osman Cvrk, najmlađa žrtva genocida koja će ovog 11. jula naći smiraj.

- Još je bio dijete. U ovom genocidu ubijen mu je i otac, a početkom rata, '92. godine, ubijen mu je i brat, koji je tada imao samo 17 godina. Ono što ostavlja poseban utisak je taj što je Osman u trenutku kad je ubijen, na sebi imao kaiš na pantalonama od svog poginulog brata Hajrudina. Na tom kaišu, bilo je ispisano Hajrudinovo ime. Sada se kopa nekompletan, i nađen je u više grobnica. Moja nena Šaha i amidža Rešid, kao i mnogi drugi, nisu kompletni i pronađeni su samo dijelovi njihovih kostiju, i to prilikom radova na popravci i izgradnji puteva u našem susjednom selu- ističe Cvrk.

Napominje da upravo zbog svih ubijenih, među kojima su mnogi bili djeca, uvijek moramo govoriti i pisati o srebreničkom genocidu, te opominjati buduće generacije da znaju da su vojska i policija RS-a nad Bošnjacima Srebrenice počinili genocid u kojem je ubijeno najmanje 8372 Bošnjaka, dok je oko 2.500 ubijeno u periodu '92 -juli '95.

-  Zbog njih moramo govoriti, ne smijemo ih prepustiti zaboravu, jer svako zaboravljanje svoje historije je ponavljanje iste. Moramo sve učiniti da ovaj genocid nad Bošnjacima bude i posljednji. Bolno je i samo srce i duša znaju koliko je to teško kada jedna majka čeka i moli dragog Allaha da nađe kosti svog djeteta, da mu obavi dženazu dok je živa, da zna gdje je našao smiraj, i gdje može doći i proučiti mu Fatihu. Mnoge majke, nažalost, to nisu doživjele. Osmanova majka Fatima koja sada živi na području Ilijaša, s jedne strane, dobila je olakšanje kada su nađene kosti sina, djeteta koje je tek počelo da živi kada su ga ubili, koje je krivo samo zato što je druge vjere. S druge strane, kako se bliži dan dženaze, njeno srce ima sve veću bol, sve veću tugu koju sve teže podnosi. Tu bol mogu osjetiti samo majke koje su isto prošle, i niko više- zaključio je Fadil.

Njegov životni put po završetku rata pretvorio se u humanitarno djelovanje i novu borbu za domovinu, iako je već godinama kilometrima daleko – od 2001. godine živi i radi u Americi (Atlanta). Kao član Upravnog odbora i sekretar Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA), trudi se da sačuva teritorijalni integritet i suverenitet domovine, jer, potcrtava, to su nam u amanet ostavili šehidi koji su svoje mlade živote dali za tu domovinu, koju moramo u čast njima čuvati i sačuvati.

Trenutno je na poziciji predsjednika Humanitarnog fonda Atlanta, koji djeluje kroz džemat – Zajednicu Bošnjaka Džordžije, u okviru koje, zajedno sa ostalim članovima pomaže socijalno ugroženim, bolesnim i povratničkim porodicama u BiH, kao i stipendiranju učenika i studenata.