Cenzura

Građani imaju pravo znati za zlodjela: Sudovi i tužilaštva žele "izbaciti" novinare iz sudnica

Objavljeno: 08.11.2018. u 11:49

Interni pravilnici sudova doveli su do smanjenog broja izvještaja, a na internetu se više ne mogu naći isječci sa suđenja. Novinari i urednici ističu kako imaju sve gora iskustva sa odgovaranjem na upite i pristajanjem na intervjue nosilaca pravosudnih funkcija

Sud BiH

FOTO: BIRN

Foto: BIRN

Sudovi i tužilaštva internim aktima nastoje medijima ograničiti pristup sudskim procesima uprkos činjenici da je zakonom u BiH predviđeno da su suđenja javna, te da međunarodni standardi nalažu transparentnost – što znači brzo odgovaranje na upite, kao i dostupnost optužnica i presuda.

Petnaest godina nakon reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini, sudovi i tužilaštva nemaju jednaka pravila o transparentnosti, tako da se na državnom nivou ne mogu dobiti optužnice, audio i videosnimci se izdaju samo u trajanju do deset minuta, a novinari imaju iznimno loša iskustva i s odgovaranjem na upite.

Novinari i urednici ističu da je pravosuđe sve zatvorenije za medije, što onemogućava kvalitetno izvještavanje o procesima u vezi s ratnim zločinima, ali i korupcijom i organiziranim kriminalom.

Mervan Miraščija iz Fonda otvoreno društvo BiH naglašava da je pitanje transparentnosti pravosuđa "uvjet svih uvjeta rada sudova i tužilaštava".

- Živimo u državi koja je – 25 godina poslije kraja rata – još puna ožiljaka i moramo imati sudsku istinu da bismo ovo društvo relaksirali, da bismo mogli gledati u budućnost, ali, nažalost, trend smanjivanja dostupnosti informacija se iz godine u godinu nastavlja, i to je jedna zabrinjavajuća pojava - kaže Miraščija.

Iz Tužilaštva i Suda BiH te Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) nisu pristali na razgovore s novinarima Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) o transparentnosti.

Bez optužnica nema priloga

Novinarka Federalne TV Vildana Kurtić kaže da je novinarima u elektronskim medijima nemoguće pratiti postupak bez optužnica.

- U situaciji kada imate novinara koji prvi put dolazi na neko suđenje, ukoliko nema optužnicu, gotovo je nemoguće da će uraditi dobar prilog. S druge strane, ukoliko nemamo optužnicu, desit će nam se da nismo u stanju uopće da raščlanimo na šta se odnosi neka situacija u sudnici. Ukoliko se optuženi izjašnjava o krivici, i kaže: "Priznajem tačku tri", šta nama znači šta je ta "tačka tri" ukoliko nemamo optužnicu da to vidimo - pojašnjava Kurtić.

Od osnivanja Državnog tužilaštva 2003. godine pa sve do proljeća 2012, sve podignute optužnice bile su objavljivane na web stranici te slate novinarima uz saopćenje. Transparentnost Tužilaštva BiH na samom početku rada, dok su u toj instituciji radili i strani tužioci, išla je do te mjere da je u dokumentu optužnice stajao i spisak dokaza, kao i dodatak pod nazivom "rezultati istrage", koji je pojašnjavao tužilačku odluku.

Do smanjenja transparentnosti dolazi 2012. godine, kada je Agencija za zaštitu ličnih podataka uputila dopise Sudu i Tužilaštvu BiH rekavši im da ne mogu automatski objavljivati sve podatke.

Državno tužilaštvo je povuklo sve optužnice sa svoje internet stranice, a Sud BiH je usvojio izmjene pravila o pristupu informacijama, koje podrazumijevaju stavljanje inicijala umjesto imena i prezimena u sudskim dokumentima, kao i izdavanje samo desetominutnog snimka sa suđenja, što je bitno smanjilo mogućnost medijskog izvještavanja.

BIRNBiH je nakon toga pokrenuo kampanju "Stop cenzuri", koju su podržale međunarodne organizacije i udruženja žrtava – poput Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) i Udruženja "Žena žrtva rata".

Koordinator ICMP-a za Zapadni Balkan Matthew Holliday kaže da je kampanju podržao jer je krucijalno da "javnost ima tačne informacije o suđenjima za ratne zločine".

- Mediji imaju tu ključnu ulogu da iskomuniciraju šta se radi na tome da se osigura pravda za žrtve ratnih zločina ili kršenja ljudskih prava, i da javnost bude upoznata s tim - kaže Holliday.

Zatvorenost pravosuđa prema medijima najviše osjećaju udrženja žrtava i oštećenih, tvrdi predsjednica udruženja "Žena žrtva rata" Bakira Hasečić.

- Mislim da su Sud i Tužilaštvo u velikoj mjeri zatvoreni za javnost, za nevladnin sektor i za građane. Zbog čega je to, mislim da treba njih pitati. Očito da ne žele da javnost bude upoznata, znajući da su radili mnogo na skrivanju identiteta i anonimizaciji počinilaca zločina - kaže ona.

Nakon pritiska javnosti, VSTV je imenovao radnu grupu koja je analizirala rezultate kampanje i donio odluku da se anonimizacija ne može koristiti u slučajevima gdje postoji opravdan javni interes – u predmetima ratnih zločina, terorizma i korupcije. Također je zaključeno da nema smetnje da se objave potvrđene optužnice. Uprkos tome, Tužilaštvo BiH nikada više nije javno objavilo nijednu optužnicu.

Jedna od članica ove radne grupe bila je sarajevska tužiteljica Sabina Sarajlija, koja smatra da bi pravosudne institucije trebale objavljivati potvrđene optužnice.

- To su optužnice koje su već prošle sudsku kontrolu i smatram da tužilaštva treba da na sebe preuzmu tu obavezu bar u složenim predmetima, odnosno u predmetima gdje je javnost zainteresovana - kaže Sarajlija.

Iako je od preporuka VSTV-a prošlo više od tri godine, iz Tužilaštva nisu željeli odgovarati na pitanja da li uskoro planiraju ponovo objavljivati optužnice.

Ograničenjem videozapisa oštećeni elektronski mediji

Sud BiH – koji je nakon kampanje vratio presude na svoju stranicu – ipak je nastavio s praksom da se audio i videomaterijali iz sudnica medijima daju samo u trajanju do deset minuta.

Glasnogovornik Kantonalnog tužilaštva u Tuzli Admir Arnautović smatra da ne postoji nijedan razlog da se medijima ne da cjelokupni snimak s ročišta – kao što je to bila praksa do 2012. godine.

- U određenim situacijama može čak da se dozvoli medijima da unesu sredstva kojima mogu praviti audiovizuelne, audio i videosnimke - ističe Arnautović.

Videozapisi koji se sada dostavljaju medijima s ročišta traju samo deset minuta, što, kako kaže Vildana Kurtić, predstavlja "neupotrebljiv materijal".

- Nama se dešava da novinar provede tri ili četiti sata u sudnici, da dođe čak i snimatelj, koji čeka ispred sudnice da snimi barem jednu tonsku izjavu, i vi s DVD-a dobijete deset minuta nekog svjedočenja koje je možda bilo najmanje bitno u tom danu. Ili ćete eventualno dobiti samo jedan kadar tog jednog svjedoka koji govori, i to je možda nekih 20 sekundi koje ćete vi iskoristiti u dnevniku - kaže ona.

Sličan stav ima i urednica Suzana Stambol, koja ističe da ova pravila stavljaju u neravnopravan položaj kolege iz elektronskih medija.

- Možete ući u sudnicu, ali bez diktafona, bez telefona, samo s olovkom i papirom. Imate uvjete kako možete izvještavati, ali dobijete DVD sa "izrezanim" snimcima koji uglavnom nisu upotrebljivi televizijski - naglašava ona.

Mervan Miraščija, Bakira Hasečić i advokatica Nina Kisić smatraju da se Sud BiH treba ugledati na Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je putem svoje stranice prenosio ročišta – sa samo pola sata kašnjenja – te objavljivao sve sudske dokumente.

- U zadnjih godinu i po otprilike su sva suđenja objavljena, dakle objavljeni su videozapisi svih suđenja na stranici, a postoji sudska arhiva svih dokumenata, svih transkripata koji su na stranici MKSJ-a. Mislim da bi Sud BiH trebao pratiti tu dobru praksu - smatra Kisić.

Bez medija nema kontrole

Novinari i urednici tvrde da su interni pravilnici sudova doveli do smanjenog broja izvještaja, a na internetu se više ne mogu naći isječci sa suđenja. Također ističu kako imaju sve gora iskustva sa odgovaranjem na upite i pristajanjem na intervjue nosilaca pravosudnih funkcija.

Razlog za to, kako kaže Admir Arnautović, jeste što "u određenim situacijama imamo nosioce pravosudnih funkcija koji nisu spremni, nisu edukovani, nisu kvalifikovani za komunikaciju s medijima".

- Oni ne poznaju ni strukturu medija, ni način rada medija, ni način kako je potrebno plasirati informacije medijima. Često su to osobe koje su opterećene svojim formalno-pravnim jezikom, niti mediji, niti javnost ih ne razumije o čemu pričaju - smatra on.

S druge strane, Vildana Kurtić i Suzana Stambol ističu da je razlog za zatvaranje politizacija pravosuđa.

- Smatram da je netransparentnost pravosuđa posljedica političke uloge i utjecaja na pravosuđe, i zapravo je politici u interesu da medijima zatvori vrata u sudovima i tužilaštvima, odnosno u pravosuđu, da se ne bi otkrivale neke bitne afere i krupni organizovani kriminal u ovoj zemlji - kaže Stambol.

Eksperti pojašnjavaju da bez transparentnijeg rada sudova i tužilaštava neće moći biti ostvarena funkcija medija kao korektiva i jedinog kanala informisanja građana o pravosuđu.

- Mediji treba da doprinesu kontroli rada pravosuđa od strane te najšire javnosti, treba da budu nekakav korektiv našeg rada, ukazuju na loše strane u pravosuđu, ali isto tako da popularizuju dobre rezultate. Smatram da samo mediji koji svoj posao rade profesionalno, stručno i etično mogu doprinijeti da javnost ima pravu informaciju koja će se zasnivati na provjerenim činjenicama - kaže Sarajlija.

Mervan Miraščija naglašava da ako se nastave medijima uskraćivati informacije – građani neće znati šta se dešava u njihovoj zemlji.

- Sad je ostalo pitanje politika u pravosuđu, prvenstveno VSTV-a, koje mora da na relevantan način i blagovremeno prema svim sudovima vrši tumačenje svojih instrukcija kako poštovati princip transparentnosti u sudovima i tužilaštvima u BiH - zaključuje on.

Izvor:   BIRN

Vezani članci

Iz kategorije