Tužni su ramazani i bajrami kada za iftarskom ili bajramskom sofrom nema naših najmilijih, a ovaj je u porodici Hadžić još tužniji jer u njemu dočekuju godišnjicu stradanja muža i babe, brata i prijatelja.

Hadžihanuma Džemila Hadžić u svom domu u sarajevskoj općini Novi Grad kaže da joj je teško i da emocije čine svoje, a da ni sve ove godine koje su prošle nisu umanjile bol.

Na trenutak skrećemo razgovor na ljepše dane, kada su Hadžići bili svi na okupu, zajedno se radovali, iščekivali lijepo. Ozari se Džemilino lice kada se prisjeti tih dana, kaže, nikada nije bila sretnija.

- Štošta je čovjek imao manje, ali je bio sretniji. Malo djeca odrastu, pa možeš da ih uzmeš za ruku da ih povedeš. Bili smo u braku 17 godina. Da mu dragi Allah, dž. š., da lijepi džennet. Poželjela bih svakom sreću kakva je bila moja sa mojim Safetom. To je bio čovjek pun sigurnosti. Kada mi je poginuo, mislila sam da neću živa ostati, od tuge. Kada ti imaš pored sebe nekog povjerljivog, pazite se, čuvate hatar jedno drugom. Život je trnovit put, subhanallah. Ja sa djecom, a on je uvijek bio u nekim akcijama. Pokrenuo da se dovede voda i kanalizacija do naselja, uvijek se borio za svoju zajednicu, živio je za džemat. Nikada nije pokleknuo. Bilo nam je lijepo, imali smo skroman život i bili zadovoljni. Čovjeku je najljepše kada je zadovoljan sa onim što mu je Allah, dž. š., podario, tada si najsretniji. Možeš imati dunjaluk, ali praznina duše, to je ne daj Bože – kaže Džemila.

Prisjetili smo se i njegove želje da se u Švrakinom Selu izgradi džamija.

- Danima je tamo vrijeme provodio, htjeli su i da ga zatvore. Došlo je do toga da ga i zatvore, došla je policija, rekli mu: "Znaš li ti da ćeš ovo odležati 10 godina", a on njima kaže: "Vi dajte džamiju, a ja odoh 10 godina da ležim". Nije bilo džamije mislim prije Čengić Vile. Nikad nije odustajao i džamija se napravila i hvala Allahu i dan-danas se koristi – prisjeća se Džemila.

Kaže da su se u taj vakat svi pazili, porodica, komšiluk, za ramazane se posjećivali na iftarima.

- Tri sofre smo postavljali, toliko ljudi dođe, halal bilo svaki zalogaj. Bila ljubav među narodom, a sad teško ručak napraviti, šta će, kako će. Opusti se i na Allaha se osloni, dadne ti neku lahkoću, da smisliš šta ćeš – kazala je.

Prisjeća se agresije na BiH i vremena kada su u podrumu provodili. Priča nam da je imala 35 godina kada joj je njen Safet poginuo, starija kćerka Almira imala je 16 godina, Neziru je bilo 13 godina, a najmlađa kćerka Amila tri godine.

Učila je, kaže, djecu da odrastu u dobre ljude, poštene i iskrene, da žive poštene, da poštuju starije, komšije.

Na pitanje kako je sama othranila djecu, Džemila kaže:

- Uz Allahovu pomoć. Sa mnom je bila i Safetova majka, toliko mi je to značilo. Tako smo se pazile i poštivale. Zajedno smo živjele 17 godina. Safet je bio tako dobar za nju, blago njemu. Svakom čeljadetu koje pazi svoje roditelje.

Kaže da sada nju paze njena djeca i da bi svakom poželjela da ima takvu djecu. I da je velika sreća da te djeca cijene. A sada je i ponosna nana sedmero unučadi.

Ističe da nije ni znala koliko vrijedi njen čovjek.

- Kad je preselio, dolazili su nam profesori, doktori, rahmetli predsjednik Alija Izetbegović. Kaže koga cijene ljudi, voli ga i Allah, dž. š., koji nas je stvorio da jedni druge uvažavamo. Najteže mi je kad čujem da neko neku tuđu mahanu istakne. Ja zadrhtim, Allahu ekber, jesmo li mi sebi birali kakav će ko bit, Allah nas stvorio i hvala mu po hiljadu puta – kaže hadžinica Džemila.

Kaže kako joj je vjera bila najveći oslonac u životu, a da je to ponijela iz svog doma. Prisjetila se kazivanja svoje dugogodišnje prijateljice rahmetli Nimete hanume Jahić koja je govorila: "Dušo draga, najbitnije je kad se postigne osnova, a potka će doći sama".

- Bilo je tako teških dana, ali opet sve uz Allahovu pomoć možeš, uputi te kuda da ideš. Boga mi nije lahko, svake mi je sestre žao koja je isto prošla. Moraš djecu odgajati, o svemu brinuti, o ogrjevu, o kući, o podrumu, sve je na tebi. Porodica je blago, treba čuvati porodicu. Može se biti i ljuto, ali opet kada zatreba, porodica je tu da pokuca prva na vrata. Evo 30 godina kako mi je Safet preselio, kad mi njegove sestre dođu, ja još vidim njega u njima. Pazimo se, obilazimo – kaže hadži Džemila.

S obzirom na to da je rahmetli Safet Hadžić preselio 18. aprila, hadžinica nam kaže da joj svako proljeće teško pada.

- Ostao je ožiljak vječni. Nezir mi bio mali i samo jedne prilike nema ga nigdje, ja na sprat, on na prozoru. Ja za njim, strah me da ga zovnem da se ne prepadne da ne bi pao sa prozora. Ja polahko: "Nezire, Nezire, što si se to tu ispeo". Kaže on meni: "Draga mama, ni sunce ne grije ko što je grijalo" – kaže nam kroz suze Džemila, te nastavlja:

VEZANI TEKST - Na današnji dan poginuo heroj Safet Hadžić: "Živote ćemo svoje za Bosnu dati"

- Svako jutro, bojim se da ne izazovem Allahovu srdžbu, hvala ti Allahu, ti si tako odredio, ali fali mi kahva i razgovor sa mojim Safetom. Znala sam nenamjerno, kada se to tek desilo, za sofru stavljat i njegovu kašiku.

Hadži Džemila na kraju razgovora potcrtava da ljudi treba da se poštuju.

- Da je Allah htio, svi bismo bili jedna nacija. A ovako neka svako živi kako želi i kako umije, svi smo Allahovi i njemu se vraćamo, samo smo na jednom ispitu – zaključuje hadžinica Džemila Hadžić.

Posthumno je Safetu Hadžiću dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.