Rođen je 1971. godine u Kamenici kod Zvornika, a 1991. godine je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.

Postao je imam džamije u Karakaju kod Zvornika potkraj 1991. godine. Pet mjeseci poslije ahmediju je zamijenio puškom i zajedno sa komšijama stao u odbranu rodnog mjesta Kamenica. Kamenica je, priča on, dva puta padala u neprijateljske ruke i dva puta oslobađana. Ipak, početkom 1993. godine povukli su se u Cersku, a potom u Srebrenicu.

U Srebrenici su ga dočekale jezive slike. Hiljade ljudi su bili na otvorenom, promrzli, goli, bosi, gladni…

- To su vatre, tu su stotine, hiljade ljudi po pločnicima, pod nastrešnicama, lože vatre, kao iz onih nekadašnjih partizanskih filmova. U zbjegovima. Glad. Nema humanitarne pomoći… - kaže Hrnjić.

Do proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom UN-a bio je na linijama odbrane. Kada je Srebrenica došla pod zaštiti UN-a vratio je se svojoj imamskoj misiji. Zajedno sa još 50-ak imama obnovio je vjerski život u Srebrenici, a postao je i imam u Čaršijskoj džamiji. Sjeća se da je 7. jula 1995. godine u Čaršijskoj džamiji održao posljednju hutbu kada je i pala granata na kupolu džamije. Ubrzo će s braćom preko šuma krenuti ka slobodnim teritorijama dok su njegovi otac i majka krenuli put Potočara. No, njemu je još uvijek pred očima taj crni utorak 11. jula.

- Ulazi i Mladić sa svojim koljačima. Žalosno je bilo gledati sa brda te scene kada sve pada, sve ostaje iza nas, a mi krećemo na put neizvjesnosti nadajući se da će biti put spasa, a koji se pretvorio u put smrti koji hiljadu ljudi nije preživjelo - kazao je.

Na čelu je kolone koja ide ka slobodnim teritorijama. Preživio je pakao u rejonu Bukve, ovozemaljski džehenem, a 13. jula u blizini Nove Kasabe krenuo je da se preda sa jednom grupom Bošnjaka. No, prije same predaje obuzeo ga je strah i on je jedini iz te grupe pobjegao i nije se predao neprijateljima.

- Tog 13. jula izbjegao sam predaju u njihove ruke i nisam ni sanjao da će od tog datuma moj put do slobode potrajati punih 80 dana. Moj put se pretvorio u put pukog preživljavanja, u put košmara, trauma, straha, beznađanja, nadanja… - kazao je.

Nastavio je sa skrivanjem po danu i lutanjem po noći. Došao je do Cerske, potom do rodne Kamenice. U septembru je zajedno sa jaranom Mirsadom kružio oko neprijateljskih linija u blizini Kalesije. U jednom trenutku su udarili direktno na neprijateljsku zemunicu.

- Onda je za nama bila potjera, hajka, kao na zečeve. Mi smo bježali, ne znamo ni kuda, oni zovu, viču, pucaju, psuju… Bili jedan drugog izgubili, pa se opet našli. I tako nam je i taj dan prošao u strahu da bismo navečer uspjeli nekako da prođemo tu liniju i eto 29. septembra, bio je petak, u jutarnjim satima smo došli nadomak sela Panjevi, ugledali sunce slobode, ne vjerujući svojim očima… - ispričao je.

Njegov otac je odvojen od majke u Potočarima i ubijen. Trojica braće nisu preživjela put smrti. Samo je on došao živ i stao pred majku.

- Majka je živjela u tuzi i boli, izgubila je supruga i četvericu sinova. Na dan prije je dobila informaciju da sam stradao negdje u Memićima u minskom polju. Kada sam došao s dvojicom vojnih policajaca u Mihatoviće kod Tuzle, policajac mi je rekao da sačekam malo, da ode do moje majke. Ja i drugi policajac smo ostali u autu. Policajac je otišao gore, a moja majka je uspavljivala unuče, bratovo dijete koje on nije ni vidio.

On je nju prepao samom pojavom, policajac. I kaže: Neno, odakle si ti? Ona odgovara: Iz Srebrenice. Koga si izgubila? Kaže četvericu sinova. Kako su se zvali sinovi? Ona je gledala u njega zaleđenim pogledom. Je li koji bio hodža? Odgovorila je: Jeste jedan. Neno, doveo sam ti hodžu, muštuluk. Ona nije vjerovala, ali kada sam ušao, taj susret prvi… Ja gledam u nju, ona u mene, ne vjeruje, pita me: Sine, jesi li to ti? Zagrljaj, suze, plač… - govori svoju bolnu ispovijest Mevludin Hrnjić, koji je u detalje opisao svoj put do slobode u knjizi "Svjedok srebreničkog genocida".