No danas, u godinama nakon rata, Srebrenica živi samo na dan kada je umrla! Ostalim danima je mrtva – grad bez ljudi.

Ulice su prazne, kuće su prazne, a ono malo Srebreničana koji ostanu da žive u tišini koja ledi krv u venama, uglavnom nemaju nikakve uvjete za život dosljedan čovjeka.

Posla za mlade uglavnom nema, tinejdžerima se ne nudi nikakav sadržaj, prerasli su igralište, a mjesta gdje bi izašli i provodili vrijeme sa društvom - nema. Jer u Srebrenici postoje tri kafića, kina i pozorišta ne postoje, a u alternativnim prostorima ponekad bude upriličena projekcija filma ili bude izvedena predstava. I to je na nivou incidenta - jednom ili dva puta godišnje...

- Najteži dani su ovi julski, prije svega jer na neki način nas vraća u juli 95. i ono što se desilo, naročito one koji su izgubili svoje najbliže i koji su preživjeli sve to. Također, zašto su teški ovi julsaki dani, naročito pred 11. juli? U Srebrenici odjednom dođe dosta ljudi, na neki način grad oživi, a poslije 11. jula, odnosno taj isti dan, čim se završi dženaza, ljudi koji su došli - odlaze, i istog momenta grad se isprazni. To su neki šokovi za ljude koji ovdje žive, vrati se život, vrate se sjećanja iz 95. i odjednom narod odlazi, a ostaju sjećanja i prazna Srebrenica sa čime se mi suočavamo – kaže Srebreničanin Muhamed Avdić.

Činjenica je, tvrdi on, da je u Srebrenici, nažalost, svake godine sve manje i manje ljudi koji tu žive.

- Mlađi koji su se vratili kao djeca, sada odlaze zbog nedostatka posla. To su sve problemi sa kojim se mi susrećemo, nažalost kad su u pitanju Bošnjaci u Srebrenici koji žive, oni se susreću sa diskriminacijom počevši od školstva, pa onda do zaposlenja. Ako pogledate u protekle 4 godine, koliko je u općinskoj administraciji zaposleno Bošnjaka, koliko Srba, vidjet ćete da brojke same od sebe govore o diskriminaciji – naglašava Avdić.

Potcrtava da je Srebrenica pretrpjela veću štetu poslije rata, nego u ratu, odnosno da je "veći genocid izvršen nakon rata".

- Od prijeratnog stanovništva nije se vratilo ni 10 posto, zato je ovo veći zločin jer su tako trajno prekinuli život. Dakle, proces ubijanja iz jula 1995. nikada nije stao, samo se nastavio u godinama nakon rata. Ljudima nisu omogućili da se vrate na svoje mjesto ognjišta. I danas oni koji su sa 25 godina izgnani iz Srebrenice formirali su život na drugom mjestu. Na taj način prekinuli su vezu sa Srebrenicom, i spriječili povratak, obnovu i razvoj Srebrenice. Sela su zarasla, kuće nisu obnovljene, e to je veći zločin. Danas jedva da živi 5.000 stanovnika na području cijele općine – ističe Avdić.

Naglašava da u Srebrenici ima i pozitivnih priča kao što je Emmaus koji djeluje u Potočarima i olakšava djeci i roditeljima sa sela da se lakše školuju. Također, muzička škola Kuća dobrih tonova omogućava djeci da se druže bez obzira na nacionalnost, da razvijaju prijateljstvo i razbijaju barijere.

Ahmed Hrustanović, imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, smatra da bi jedna fabrika, odnosno, ulaganje u ekonomiju Srebrenici pomoglo da prodiše.

- Ovom prilikom želim kao obični građanin Srebrenice da skrenem pažnju da je nama u Srebrenici dosta praznih priča, nama trebaju konkretna rješenja, jedna fabrika koja bi riješila sve naše probleme. Srebrenica je živa, ona živi cijele godine, ali da bi prodisala punim plućima, naravno da bi ekonomija mogla tome da doprinese, da oživi i krene nekim boljim stazama, nekom boljom budućnošću.

Ne daj Bože, ali da nije Preventa, ovaj grad bi mogli svi da napuste. Dakle ulaganje u ekonomiju je rješenje, a rješenje je i da žrtve genocida pričaju, da upozoravaju na zločince, da pritiskaju naravno i međunarodnu zajednicu da se donese zakon o negiranju genocida. Te dvije stvari su temelji da se pokrene neka ljepša priča o Srebrenici – pojasnio je Hrustanović.