open-navfaktor-logo
search
Ruka spasa
Srebreničanin Omer Dudić je spasio ljude od utapanja, iz požara i saobraćajnih nesreća
Omer Dudić iz sela Osmače kod Srebrenice imao je priliku da spasi nekoliko ljudskih života.
29.06.2020. u 09:58
get url
text

Oženjen je i otac troje djece, a radi kao majstor na građevini u svom rodnom gradu.

Jedne je prilike, sjeća se Omer, prije sedam ili osam godina, na Bojni iznad Srebrenice spasio deminera nakon što se prevrnuo terenac koji je vozio.

- Brat i ja smo bili u autu i vidjeli smo da je džip sletio. Izveli smo čovjeka iz auta, imao je dosta povreda, zamotali smo ga i smjestili u neki auto i poslali ga do doma zdravlja. Pokušali smo pomoći i suvozaču, ali nažalost njemu spasa nije bilo jer ga je prilikom prevrtanja terenac pritisnuo i njega nismo mogli izvuči – priča Omer.

Kaže da živi u blizini magistralnog puta Srebrenica - Skelani gdje nema niti jedne kuće u blizini.

- Deset, pa i 15 kilometara oko naše kuće nema nikoga. Na tom putu koji prolazi u blizini naše kuće česte su saobraćajne nesreće, dosta ljudi sleti s puta u toku noći, auta se prevrnu, završe u rijeci. Tako je jedan vozač sletio u rijeku Jadar. Pukla mu je šoferšajba, a auto se brzo napunilo vodom. Čovjek je izgubio svijest. Ja sam skočio u vodu, otvorio vrata i izvukao ga na obalu. Okrenuo sam ga na stranu da voda izađe, počeo je dolaziti sebi, davao sam mu vještačko disanje. Hvala Bogu, taj čovjek nije imao nikakvih posljedica, kasnije smo mu izvukli i auto – priča Dudić koji je dva puta položio kurs pružanja prve pomoći te je znao kako treba postupiti i u slučaju utapanja.

Iz vatrene stihije je izvukao dva lovca za koje je, kada je ušao u vikendicu punu dima, smatrao da su već mrtvi.

- Dva čovjeka su bila u vikendici koja je počela da gori, uletio sam unutra, sve je bilo puno dima, ja sam mislio da su oni mrtvi. Izvukao sam jednog, bio je zgrčen skroz i mislio sam da je mrtav. Vratio sam se ponovo, izvukao i drugog, davao sam im prvu pomoć, savijao im ruke i noge, davao im vještačko disanje. Vidio sam da su počeli davati znakove života, pa sam ih počeo rashlađivati vodom – sjeća se Dudić.

Kaže da se u tim trenucima nema vremena za razmišljanje.

- Vidite da nekome treba pomoći i vi idete da mu pomognete, ne razmišljate o sebi, daj samo da se život spasi – kaže Omer.

Dogodilo se još barem četiri ili pet saobraćajnih nesreća kada je Omer priskočio u pomoć i spasio unesrećene.

- Ljudi su mi zahvalni. To je osjećaj kao da se drugi put rodiš. Kada sretnem nekog od njih iz Srebrenice, porazgovaramo, ako se potrefimo da smo na kafi zajedno, oni ne daju da platim, ili ako jedemo, oni mene časte. To je simboličan način da mi se zahvale, ali mi je dovoljno kada znam da se vrate svojim porodicama živi i zdravi – kaže Omer.

Pitamo ga je li se nekada njemu dogodilo da osjeti da mu se "dobro dobrim vratilo".

- Prekjučer sam imao priliku, kod moje kuće, da vidim kako za dlaku izbjeći smrt. Bilo je veliko nevrijeme, padala je kiša, moja kuća je pored Jadra. I usljed tog nevremena srušio se dalekovod, veliki stub. I 2014. kada je bila velika poplava isto se dogodilo. Jedna žica ima šest hiljada volti, a šest žica ima taj dalekovod. Zamislite tu jačinu. To je počelo da sijeva, varniči, buka, ali hvala Bogu nas je nešto spasilo. Mogli smo glave pogubiti. Ako se može vidjeti džehenem na ovom svijetu, ja sam ga vidio prije neki dan kad sam vidio te varnice. Po 150 metara je sijevalo kao da grom udara bez prestanka. To je 30 metara od kuće, eksplozije, zemlja je počela da gori, ali ima dragi Bog, koji svima odredi koliko će ko da živi – kaže Omer.

Kaže da je prošao i strahote Srebrenice i da je sve ovo neuporedivo sa tim.

- Sedam dana sam se kroz šumu probijao ka slobodnoj teritoriji. Nisam razmišljao puno o sebi, krenuo sam, pa kako bude. Bilo je u Srebrenici svega, ljudski um ne može pojmiti da se takve sudbine mogu desiti. Uprkos svemu kroz šta smo prošli i kuda smo morali proći, Bog me je ostavio da živim, da nečemu služim. Valjda je to moja svrha, da pomognem ljudima. Ne mogu da vjerujem da mi se toliko puta desilo da baš ja budem u situaciji da nekome spasim život. Stalno mi se dešava da gledam scene unesrećenih ljudi, koji su na samoj granici između života i smrti - priča Omer.

Kaže da je i toliko godina poslije stalno u situaciji da gleda scene unesrećenih ljudi, koji su na samoj granici između života i smrti, s tim da im sada može pomoći ili barem pokušati.

- Sjećam se kada smo iz Srebrenice išli ka Tuzli i šesti dan smo bili na jednom proplanku, ležali smo u nekoj paprati i govorim: "Bože dragi, daj da se izbavimo". A dan ranije nam čovjek kaže: "Vidite li ono malo selo i džamiju", mi kažemo da vidimo, kaže on nama: "Ko to vidi, on je prešao". Oni su toliko toga bili blokirali da je bilo nemoguće proći njihove teritorije. Bio je divan sunčan dan, vedar, bez ijednog oblaka. Ja gledam u one svoje krvave noge, zguljene, krv ide iz njih. Skidam čarape, a krv ide i koža se odvaja, od bola suze mi idu, a razmišljam: "Bože, hoćeš li nam dati da dođemo u Tuzlu", i iz tako vedrog neba odjednom se nebo otvorilo, kiša i grad su počeli da padaju. Grad je bio veličine jajeta. Mi se počeli kriti i onda smo potrčali prema Zvorniku, zaobišli smo četničke linije i uspjeli smo zahvaljujući toj kiši i ledu da se spasimo i dođemo u Tuzlu. To je Božije davanje, spasili smo se. Nikad nisam mogao vjerovati da priroda može tako nešto da da – prisjeća se Omer.

Za sebe ne smatra da je heroj, već samo čovjek koji voli da pruža ruku pomoći kome je potrebna.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.