Behija Parović je ispričala kako je 1992. godine živjela u Rogatici, u naselju Rudo, s mužem Mehmedom i dva maloljetna sina. U tom naselju su, dodala je, živjeli Bošnjaci i Srbi. Ona je bila zaposlena u Domu zdravlja kao spremačica, a 15. maja je, kako je kazala, prestala dolaziti na posao jer su "bile barikade i pucalo se". Objasnila je da su barikade bile okolo grada i da su o tome pričali ljudi koji su izlazili i ulazili u Rogaticu.

- Srbi su tražili da se predamo, da nam neće faliti dlaka s glave - rekla je Parović, dodavši kako se radilo o pozivima putem megafona.

Ona se na sudu prisjetila da su 18. juna 1992. godine navečer bili neki sastanci i pregovori, te da je ona sa svojom i drugim porodicama bila u kući Hodžića.

- Vitomir Nešković je došao sutra u devet sati po nas i rekao da se svi predamo jer smo opkoljeni i da nam neće ništa faliti. Mi smo krenuli iz naselja i došli kod kuće Jovičića (…) Došli smo pred podrum i sišli dolje, bile su neke klupe. Tu smo posjedali. Bilo je muškaraca, žena, male djece, bilo nas je 45 u podrumu - ispričala je svjedokinja, dodavši kako se pucalo na sve strane i da je taj dan Rogatica pala.

Na podrumska vrata, ispričala je, došao je Zoran Ilić i kazao da svi muškarci izađu jedan za drugim. Navela je kako je lić radio kao vozač u pekari, da ga je znala iz viđenja i da je njegov brat držao kafić "Napoleon", koji se nalazio prekoputa Doma zdravlja. Rekla je da je Ilić imao dugu kosu, bradu, brkove i bio naoružan do zuba.

- Muškarci su jedan pod jedan izlazili iz podruma, svi su se bojali za sebe i za djecu, i krenuo je plač. Zoran Ilić se vratio na vrata i rekao: "Ako čujem da još iko zaplače, vratit ću se i pobit ću vas sve." Nestalo je i Zorana i ljudi. Od tog dana, više od 30 godina ne znamo ništa - ispričala je Parović, nabrojavši imena 16 muškaraca koji su odvedeni, među kojima je bio i njen suprug Mehmed.

Nakon toga, izjavila je, prebačeni su u jednu kuću, a odatle dan poslije autobusima u Kaljinu na Sokocu.

Na pitanje advokatice Nade Mandić da li je ona tada identifikovala Zorana Ilića, svjedokinja je odgovorila kako su najmanje dvije žene rekle: "To je Zoran Ilić". Mandić je potom upitala svjedokinju da li joj je poznato da je u tom periodu bilo više osoba sa imenom Zoran Ilić, na šta je ona odgovorila da joj nije poznato.

Ona je svjedočila na suđenju Zoranu i Radenku Iliću, kojima je na teret stavljeno da su u naselju Rudo 19. juna 1992. učestvovali u odvođenju grupe civila bošnjačke nacionalnosti, kojima se od tada gubi trag. Oni su u svojstvu pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) optuženi za učešće u širokom i sistematičnom napadu.

Halima Čuhara je 1992. godine bila udata za Fuada Heću i živjeli su u naselju Holuč u Rogatici. Odatle su, kako je ispričala, otišli u naselje Čadovina, da se sklone od napada srpske vojske, koji se desio 3. juna. Nakon napada na Čadovinu, spustili su se u Rogaticu, u kuću Hodžića, odakle su sa ostalima 19. juna odvedeni u Donje Polje, u podrum jedne kuće, ispričala je ona.

Na podrumska vrata, kako je posvjedočila, došao je Zoran Ilić s još jednim muškarcem i rekao im: "Dok naši ginu, vi sjedite tu." Ona ga je poznavala i na ročištu je navela da je tada bio obučen u SMB uniformu i imao dugu cijev.

- Muškarci su ustali i izašli. Uspjela sam se pozdraviti s mužem i Zehrudinom, koji se nije uspio pozdraviti sa svojom djecom - kazala je svjedokinja, dodavši kako supruga Fuada više nikad nije vidjela.

Ona je rekla kako je, nakon izlaska iz tog podruma, srela Rajka Zoranovića pa mu ispričala šta se desilo, te da joj je on obećao da će vidjeti šta se dogodilo.

Na pitanje braniteljice Mandić, svjedokinja je objasnila da se nalazila na sredini podruma kada se Ilić pojavio na vratima i da je suprugu rekla: "Vode vas u zarobljeništvo."

Suđenje se nastavlja 11. jula, piše Birn.