"Mi nećemo praviti matematičke, nego programske koalicije", najčešće je izgovorena rečenica nakon svih općih izbora u BiH, od 1996. godine naovamo. Ove godine najčešće je možemo čuti od predstavnika ljevice, tačnije SDPBiH, DF-a i NS-a.

Međutim, ono što svi oni koji "ispaljuju" ovu rečenicu previđaju činjenicu da je u BiH, zbog njenog ustroja takvog kakav jeste, gotovo pa nemoguće formirati koaliciju koja nije matematička. Teoretski, i takva mogućnost postoji, ali to spada samo u domen teorije.

Ko ima "ruke", ima i vlast

Uostalom, kakvi mogu biti zajednički programski ciljevi između "partizana" i "četnika", ili "partizana" i "ustaša"? A bilo je i ovakvih saradnji u proteklih 20 i kusur godina.

Nakon prvih poslijeratnih izbora vlast na državnom nivou formirali su Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH, poznata i kao CD koalicija koju su činili SDA SBiH, Liberalna stranka i GDS, HDZBiH i SDS. Na nivou FBiH u vlast su ušli CD koalicija i HDZBiH.

Upravo je nakon ovih izbora bilo najmanje dilema ko će ući u vlast i formiranje Vijeća ministara i Vlade FBiH. CD koalicija je imala natpolovičnu većinu u Zastupničkom domu FBiH, ova koalicija je imala i apsolutnu većinu bošnjačkih delegata u Domu naroda FBiH, a HDZBiH među hrvatskim delegatima. Ista situacije je bila i na državnom nivou, s tim što je još SDS imao većinu zastupnika i delegata iz reda srpskog naroda.

Upravo je formiranje vlasti u ovom mandatu pokazalo kako će se se vlast u BiH formirati i u budućnosti. Ko skupi najviše ruku, taj dobija vlast.

Ovo pravilo se potvrdilo već usred ovog mandata, kada se Biljana Plavšić, tada predsjednica RS-a, imenovana na ovu dužnost nakon što je Radovanu Karadžiću zabranjen politički angažman, "odmetnula" od SDS-a. Uslijedilo je njeno privođenje od policije RS-a u Bijeljini, kada je pokušala ući u BiH iz Srbije, potom njena odluka o raspuštanju entitetske Skupštine, sukob dva politička bloka u Banja Luci kada je Momčilo Krajišnik bio praktično zarobljen u hotelu "Bosna", prijevremeni izbori, da bi se sve okončalo početkom 1998. imenovanjem Milorada Dodika za premijera RS.

Demokratizacija RS-a, pa Hag

Na izborima održanim 1998. godine situacije u FBiH se nije promijenila. Opet su ubjedljive pobjede odnijeli CD koalicija i HDZBiH. Međutim, na političku scenu se ponovo vratio SDS. Nikola Poplašen, kao zajednički kandidat radikala i SDS-a pobijedio je Biljanu Plavšić. Međutim, zbog upornog odbijanja da mandat za sastav Vlade ponudi Miloradu Dodiku, čiji je SNSD koalirao sa strankom koju je osnovala Biljana Plavšić Srpski narodni savez, smijenjen je odlukom tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westedorpa. Tako je Dodik, kao favorit i miljenik međunarodne zajednice ostao u premijerskoj fotelji, doduše u tehničkom mandatu, sve do izbora 2000., tačnije do januara 2001., kada je dužnost predao Mladenu Ivaniću.

Međutim, iako su SNS i SDS bili "zakleti neprijatelji" na nivou RS, na nivou države su vrlo složno sarađivali. Zahvaljujući toj saradnji u Vijeću ministara smo tada imali i Svetozara Mihajlovića, koji je u to vrijeme bio prvi saradnik Biljane Plavšić, ali i "zakleti" SDS-ovac Dragan Božanić.

Ovaj mandatni period okarakterisan je i rekonstrukcijom Vijeća ministara. Umjesto dva dopredsjedavajuća i jednog potpredsjedavajućeg, uz tri resora, Vijeće ministara je dobilo šest ministarstava, a svakih osam mjeseci na njegovom čelu se mijenjao po jedan ministar, koji su dolazili iz različitih naroda.

U ovom mandatnom periodu na čelo Vijeća ministara je dospio i jedan od najživopisnijih likova na poslijeratnoj političkoj sceni BiH Spasoje Tuševljak. Svojom pojavom i izjavama nerijetko je uveseljavao "široke narodne mase". A da se ne radi o diletantu, nego o osobi koja se samo "dobro zabavljala" na dužnosti državnog premijera, ilustruje podatak da je u svojoj kasnijoj karijeri bio, između ostalog, i koordinator za međunarodnu pomoć koju je Srbija dobijala nakon bombradovanja 1999. godine.

Nakon što je odigrala ulogu u, kako su to stranci tada zvali, demokratizaciji RS-a, Plavšić je 2001. godine optužena za ratne zločine. Iste godine se dobrovoljno predala Sudu u Hagu, 2005. godine je osuđena na 11 godina zatvora, a 2009. puštena na slobodu nakon što je odslužila dvije trećine kazne. U kaznu joj je uračunat i boravak u kućnom pritvoru za vrijeme suđenja. Kaznu je služila u jednom od najluksuznijih zatvora na svijetu, u kojem zatvorenice mogu korisiti solarij, teretanu, salone za masažu, rekreirati se jašući konje, u svakoj sobi imaju TV...

Naredni izbori su donijeli ni do sada nadmašeni "cirkus" na političkoj sceni u BiH. Kako bi "izbacili iz igre" SDA i HDZBiH u FBiH, stranci su objeručke pomogli u formiranju Alijanse za promjene. U FBiH ju je činilo čak 10 stranaka, a predvodila ih je SDPBiH, čiji lideri se vole hvaliti kako su isključivi sljedbenici antifašizma i partizanskoj pokreta iz vremena Drugog svjetskog rata. Bila je tu i SBiH, koja je napustila CD koaliciju, bili su tu i demokratizovani lideri Herceg Bosne Jadranko Prlić i Krešimir Zubak, sa NHI-jem i DNZ Fikreta Abdića i liberali Rasima Kadića, republikanci Stjepana Kljuića, građani Ibre Spahića, penzioneri Alojza Knezovića, HSS Stanka Sliškovića, te BPS Sefera Halilovića. Tadašnji lider SDPBiH Zlatko Lagumdžija je javno govorio kako SDPBiH nikad neće koalirati sa SDA, HDZ-om i SDS-om, kao ni sa strankama koje sarađuju sa ovim trojcem na bilo kojem nivou.

Već u ovom mandatu "sam je sebi skočio u usta" jer su mu partneri u državnoj vlasti bili SNSD Milorada Dodika i novoformirani PDP Mladena Ivanića. Pri tome je Ivanić sklopio koaliciju u Narodnoj skupštini RS-a sa SDS-om i sa ovom strankom formirao Vladu na čijem je čelu bio Mladen Ivanić.

Zanimljivo je da je vladajuću koaliciju na državnom nivou, iako nije bio njen formalni član, podržavao Mirko Blagojević, tadašnji lider Srpske radikalne stranke RS. Kakve političke svjetonazore je imao Blagojević najbolje ilustruje podatak da je, kada je došlo do raskola među radikalima u RS-u, on osnova stranku pod nazivom Srpska radikalna stranka dr. Vojislav Šešelj. Da ne bi bilo nikakve zabune čiju politiku slijedi. Zanimljivo, u osnivanju ove stranke učestvovao je i aktuelni član Kolegija Doma naroda državnog Parlamenta Ognjen Tadić.

Ovaj mandatni period okarakterisan je tijesnom većinom prilikom donošenja bilo kakve odluke. Ovo je posebno bilo uočljivo u Parlamentu FBiH, kada su zastupnici Alijanse imali samo dva mandata više od natpolovične većine. Ne da zastupnici nisu smjeli odsustvovati sa sjednica, nego nisu smjeli izaći iz sale dok traje glasanje. U protivnom, ako bi neka odluka ili zakon "pali" prilikom glasanja, predstavnici vlasti bi zatražili pauzu, a potom i pojedinačno glasanje (Zastupnički dom je tada imao 142 zastupnika), kako bi se "kupilo" vrijeme da se svi članovi vladajuće koaalicije vrate u salu. Zahvaljujući odsustvu nekolicine članova Alijanse u rukovodstvo Zastupničkog doma u ovom mandatu imenovan je HDZ-ov kadar Mariofil Ljubić, a ne Mijo Anić, kojeg je predložila Zubakova NHI.

Nakon svih "fora i fazona" kojima smo bili svjedoci za vrijeme Alijanse za promjene, uslijedila je ponovo vlast koju su iz FBiH činili SDA, SBiH i HDZBiH, a u RS-u partneri i dalje bili PDP i SDS. I dok je vlast na federalnom nivou funkcionisala bez većih turbulencija, na državnom nivou bilo je vrlo živo.

Pod pritiskom međunarodne zajednice Vijeće ministara je dobilo dva nova resora, pravde i odbrane. Na čelo oba su došli ljudi iz SDS-a Slobodan Kovač i Nikola Radovanović. Međutim, kada je, zbog neslaganja sa politikom koju su provodile ostale vladajuće stranke SDA, HDZBiH i PDP, a koja je po njihovoj ocjeni bila previše "probosanska", SDS napustio vlast, Kovač i Rafovanović nisu željeli podnijeti ostavke. Jedini koji je tada podnio ostavku po nalogu partijskog rukovodstva bio je Dragan Mektić, zamjenik ministra sigurnosti. Preostali SDS-ov kadar u tom sazivu bio je zamjenik ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Momir Tošić, koji je smijenjen odlukom visokog predstavnika Paddyja Ashdowna zbog navodne uključenosti u mrežu podrške u to vrijeme haškom bjeguncu Radovanu Karadžiću.

I naredni mandat iz FBiH su vladajuću koaliciju činili SDA, SBiH i HDZBiH, dok je na državnom nivou u vlast ušao SNSD umjesto SDS-a i PDP-a. Na državnom nivou ovaj mandat je protekao prilično mirno. Međutim, na nivou FBiH se dogodio presedan, koji se nije desio ni prije, a ni poslije toga. Federalni premijer Nedžad Branković je, na traženje vrha stranke, a pod pritiskom javnosti zbog niza afera za koje su postojale tvrdnje da je u njih umiješan (memljiva pšenica, ulje iz Čehoslovačke, afera skupovina stanova...) podnio ostavku na premijersku dužnost. Na njegovo mjesto je do kraja mandatnog perioda imenovan Mustafa Mujezinović.

Za razliku od ovog, naredni mandatni period je bio veoma uzbudljiv. Iako se svojevremeno zaklinjao kako nikada neće sarađivati sa SDA i HDZBiH, Zlatko Lagumdžija kao lider SDPBiH je na državnom nivou sklopio koaliciju upravo sa ove dvije partije. Tako smo u Vijeću ministara istovremeno imali i Zlatka Lagumdžiju i Sadika Ahmetovića i Vjekoslava Bevandu i Nikolu Špirića (koji je u vrijeme Alijanse bio kada SDS-a, a u Vijeće ministara je ušao kao SNSD-ovac).

Bolja ponuda

Kada su se Lagumdžija i SDP sukobili sa SDA oko principijelnih pitanja, kao što je zakon o prebivalištu, ograničavanje državnog budžeta i drugo, SDA je napustila vladajuću koaliciju, a Lagumdžija je prigrlio SBB i Fahrudina Radončića. Istog onog Radončića koji ga je putem svoje novine poredio sa rumunskim diktatorom Nikolae Čaušeskuom, u vrijeme vanrednog kongresa SDP-a kada su stranku napustili Nijaz Duraković, Miro Lazović i drugi.

Na kraju ni Radončić nije izdržao dugo u koaliciji sa Lagumdžijom i pred kraj mandata SBB je napustio vladajuću koaliciju, nakon masovnih protesta koji su se desili u Sarajevu, Tuzli, ali i drugim dijelovima BiH.

Na nivou FBiH Lagumdžija je opet na sve moguće načine pokušao istisnuti prvo HDZBiH, a potom i SDA. Tako su u Vladu, koju je predvodio Nermin Nikšić ušli i Lijanovićeva Radom za boljitak, ali i HSP, koji otvoreno baštini tradiciju ustaštva. No, ako je potrebno osvojiti vlast Lagumdžiji nije problem da zažmiri na oba oka. Uostalom, nije mu to bilo prvi put.

Uostalom, takvu politiku, koju primjenjuju i druge stranke u BiH, najbolje je opisao tadašnji predsjedavajući Zastupničkog doma državnog Parlamenta, prilikom izbacivanja SDA iz vladajuće koalicije.

- Mi možemo sarađivati sa svakim, a sarađivat ćemo sa onima koji daju bolju ponudu – kazao je Živković tom prilikom.

Nakon turbulentnog četverogodišnjeg perioda, u kojem se puno toga dešavalo, ali se malo toga uradilo, došle su četiri godine u kojima su ponovo vlast činili SDA, HDZBiH i SDS, a na početku mandata priključio im se i DF. Međutim, zbog političkih razmimoilaženja DF napušta ovu koaliciju u koju ulazi SBB i koji se od tada počinje ponašati kao opozicija vlasti čiji je sastavni dio.

Sudeći prema izbornim rezultatima na državnom i entitetskom nivou vlast bi ponovo trebale činiti SDA i HDZBiH, s tim što bi se lako moglo desiti da SNSD opet zamijeni SDS u vlasti na državnom nivou.