Demir Sikirić, dvadesetrogodišnji mladić porijeklom iz BiH, živi u Saint Louisu u Americi.

Rođen je u Munchenu, u Njemačkoj, a majka i otac su mu Bosanci.

- Moja mama je živjela i radila u Njemačkoj, a otac je nakon što je preživio tri logora u Prijedoru također došao u Njemačku gdje je upoznao moju majku. Tu sam se ja rodio, a zatim smo odselili u Ameriku – kaže Sikirić.

Iako nije rođen u BiH, kaže da su mu roditelji usadili ljubav prema njoj i da je puno toga što ga veže za Bosnu, gdje se uvijek rado vraća.

- Bez obzira na to što živimo u dijaspori, u našoj kući se uvijek pričao bosanski jezik, slušao se sevdah, u kući se pravi burek, sarma, čorbe... I vjerujem da su to faktori, taj oprez i nastojanja mojih roditelja ustvari ključni za moju vezu sa BiH i razlozi zašto toliko težim ka njoj. Moji roditelji su ciljano gradili i moj i sestrin bošnjački identitet. I zbog toga se ja danas jasno i glasno izjašnjavam kao Bošnjak i gledam da tu tradiciju i kulturu sačuvam kako u društvu i zajednici, tako i za svoju djecu, ako Bog da, da osjete istu tu ljubav prema našoj Bosni i Hercegovini. Ja često znam reći duša u Bosni, tijelo u Americi – kaže Sikirić.

Demir je diplomirao na Saint Louis University u Saint Louisu gdje je izučavao biomedicinski inžinjering.

- Za diplomski rad napravio sam izum, RoboPro, koncept za robotsku protetiku koja se koristi putem glasa za osobe sa paralizom gornjih ekstremiteta. Ideja je bila da se napravi dizajn nalik rukavici koja sadrži kombinaciju 3D štampanih materijala i hardverske/softverske elektronike. Nakon povezivanja, korisnik ruke može da koristi unaprijed određene komande, kao "otvori" ili "zatvori" da bi kontrolisalo kretanje motora, što, zauzvrat, pomjera prste, a s tim i ruku. Što se tiče dalje procedure, ja sam nažalost rad morao predati komisiji tokom odbrane diplomskog, tako da moram ispočetka počinjati ako planiram dalje s tim nastaviti. Međutim, pošto već znam kako sve funkcioniše, ne vidim razlog zašto bih stao. Planiram ponovo napraviti tu ruku pa da taj prototip još uljepšam, da dodam još par funkcija da što više odgovara pravoj ruci. Puno je planova, a vidjet ću koliko ću uspjeti uraditi. Samo iskustvo i znanje koje sam stekao tokom izgradnje ove protetike vrijednije mi je nego bilo šta drugo – kaže Sikirić.

Sikirić kaže da ima jako puno planova, volio bi, kaže, ma šta bude radio, da pomaže ljudima.

- Zato i jesam izabrao biomedicinski inžinjering. Uvijek sam se dvoumio između medicine i inžinjeringa. Kad sam mlađi bio, u srednjoj školi, radio sam u bolnici pa sam imao direktno iskustvo sa pacijentima. Gledajući iz dana u dan kroz šta oni prolaze i gledajući kako se meni obraduju i nasmiju kad im čak i na najmanji način pomognem, shvatio sam da želim da živim život gdje ću ljudima izmamljivati osmijehe sa svojim radom. Kada sam se susreo sa inžinjeringom, shvatio sam da od tada sebe jedino mogu zamisliti kako se bavim inovacijom za dobrobit ljudi – pojašnjava.

Demiru je na neki način uzor i inspiracija Gazi Husrev-beg.

- Možda zvuči malo suludo, ali zaista sam oduševljen njegovom odlukom da izgradi i uvakufi sve što je izgradio u Sarajevu. Nadam se da ću jednog dana i ja moći putem svoje inovacije uvakufiti neko trajno dobro koje će ljudima biti od koristi iz generacije u generaciju – kaže ovaj mladić.

Kaže da se, čim prije, planira vratiti u BiH jer Bosna ima dosta potencijala.

- Mi imamo omladinu veoma intelektualnu i ambicioznu, međutim ne radimo ništa po tom pitanju da ih edukujemo i pružimo sredstva za uspjeh. Zbog toga ta naša omladina ide za Njemačku, Austriju, Australiju, i tako dalje. Oni tu, hvala Allahu, uspijevaju, ali plod tog uspjeha se osjeti u Njemačkoj, u Austriji, u Australiji, dok je Bosna nigdje na mapi. Cilj moj jeste zapravo da toj omladini pokažem da može i u toj našoj zemlji cvijet da nikne. Imam ideju na kojoj radim već nekoliko godina, međutim ne bih ulazio u detalje dok se ne počne polahko realizovati. Jer ideja ne vrijedi ni koliko zrno riže ako se na njoj ne radi. A moja će uspjeti nadam se, ako Bog da – zaključuje Sikirić.