Od kraja maja do oktobra 1992. godine kroz logor Sušica kod Vlasenice prošlo je oko 8.000 nesrpskih civila. Među zatočenima bili su muškarci, žene i djeca, a brojni zarobljenici ubijeni su, premlaćivani i zlostavljani.

Za zločine počinjene u ovom logoru pravosnažno su osuđene pojedine osobe, ali porodice brojnih žrtava i danas čekaju na potpunu istinu i pravdu.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjetilo je javnost da se ove godine navršavaju 34 godine od zatvaranja logora Sušica kod Vlasenice, koji su 31. maja 1992. godine osnovale srpske snage, a kojim su upravljali pripadnici vojske i lokalne milicije.

Prema podacima iz dosijea Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, bivši general Vojske Republike Srpske Svetozar Andrić izdao je naređenje za osnivanje logora Sušica, na osnovu odluke Vlade SAO Birač.

Nakon osnivanja logora, njegov upravnik bio je pripadnik SJB-a Vlasenica Veljko Bašić, dok je od početka juna do približno kraja septembra 1992. godine logorom komandovao Dragan Nikolić, zvani Jenki, pripadnik Voda specijalne policije pri SJB-u Vlasenica.

Nikolića je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 2005. godine pravosnažno osudio na 20 godina zatvora, nakon što je priznao krivicu za učešće u progonu, ubistvima, mučenju i silovanju bošnjačkih zatočenika u logoru Sušica.

Na prijevremenu slobodu pušten je 2013. godine, nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Preminuo je 2018. godine u Vlasenici.

Kako je utvrđeno u presudi Draganu Nikoliću, logor Sušica sastojao se od dvije glavne zgrade i manje kuće.

Zatočenici su bili smješteni u hangaru dimenzija 50 puta 30 metara, u kojem je istovremeno boravilo između 300 i 500 ljudi. Drugi objekat služio je za skladištenje uniformi i oružja, dok su manju kuću koristili stražari i komandant za ispitivanje zatočenika.

Uslovi u hangaru bili su izuzetno teški. Zatočenici su bili pretrpani u prostoru, a hrana je bila oskudna i često pokvarena.

U logoru su držani muškarci, žene i djeca, a u pojedinim slučajevima i cijele porodice. Žene i djeca uglavnom su zadržavani kraće, nakon čega su prisilno premještani na druge lokacije.

Krajem juna 1992. godine veliki broj zatočenih muškaraca prebačen je iz Sušice u logor Batković kod Bijeljine.

Stražari su svakodnevno tukli zatočenike, a pojedini su umrli od posljedica premlaćivanja.

Posebno teška bila je sudbina žena koje su bile izložene seksualnom zlostavljanju i silovanju. Prema činjenicama utvrđenim u sudskom postupku, žene su tokom noći izvođene iz hangara, nakon čega su se vraćale vidno traumatizirane.

UDIK u svojoj publikaciji "Ratni zločini u Milićima i Vlasenici – presude" dokumentuje tri predmeta pred Sudom Bosne i Hercegovine koji se odnose na ratne zločine počinjene na području prijeratne općine Vlasenica.

Predrag Bastah i Goran Višković pravosnažno su osuđeni za ratne zločine počinjene u Vlasenici, na ukupno 40 godina zatvora, dok je Dragan Marinković osuđen na osam godina zatvora za ratni zločin počinjen na području današnjih Milića.

Bastah i Višković učestvovali su u izvođenju više bošnjačkih civila iz logora koji se nikada nisu vratili. Njihova sudbina ostala je nerazjašnjena, a tijela brojnih nestalih do danas nisu pronađena.

Pred Sudom Bosne i Hercegovine i dalje se vode postupci za ratne zločine počinjene na ovom području.

UDIK upozorava da se, uprkos presudama domaćih i međunarodnih sudova, svjedočenjima preživjelih i priznanjima pojedinih osuđenih, Bosna i Hercegovina i dalje suočava s negiranjem ratnih zločina i genocida.

Posebno ukazuju na javno veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, omalovažavanje preživjelih i političku retoriku koja produbljuje međunacionalne podjele.

Iz ovog udruženja upozoravaju i na činjenicu da se ratna prošlost i danas koristi za političku mobilizaciju, posebno tokom izbornih kampanja.

Umjesto programa usmjerenih na rješavanje problema građana, politički diskurs se, kako navode, često svodi na međusobne optužbe, produbljivanje podjela i korištenje ratnih trauma u političke svrhe.

UDIK poziva nadležne pravosudne i druge institucije da odgovorno, efikasno i nepristrasno obavljaju svoj posao, ubrzaju postupke koji su u toku i intenziviraju rad na procesuiranju odgovornih za ratne zločine.

Mnoge žrtve i njihove porodice još uvijek čekaju na pravdu. Odgovornost države i pravosudnih institucija jeste da osiguraju da zločini budu istraženi, a odgovorni procesuirani u skladu sa zakonom, navode iz UDIK-a.

Poručuju da utvrđivanje činjenica, procesuiranje odgovornih i njegovanje kulture sjećanja moraju biti osnova za izgradnju društva u kojem se poštuju ljudsko dostojanstvo i pravo svake žrtve na pravdu. Istina, pravda i dostojanstveno sjećanje na žrtve ne smiju biti predmet političkih kalkulacija.

One moraju predstavljati trajnu obavezu društva i institucija Bosne i Hercegovine, zaključuju iz UDIK-a.