Biti hranitelj u Bosni i Hercegovini znači pružiti privremeni ili trajni siguran dom, toplinu i porodičnu brigu djeci ili odraslim osobama koje su lišene roditeljskog ili porodičnog staranja.

To je human čin i oblik zaštite izvan vlastite porodice koji omogućava hranjeniku odrastanje u zdravom okruženju, definisano Zakonom o hraniteljstvu FBiH.

No, hraniteljstvo je puno više od toga.

O prednostima, o ljubavi i osjećaju koje joj je hraniteljstvo donijelo, ali i izazovima s kojima se susreće, razgovarali smo sa hraniteljicom Azrom Baltom.

- Kada sam napunila 30 godina, počela sam da razmišljam o tome da, ukoliko se ne udam do četrdesete, usvojim dijete koje je ostalo bez roditeljskog staranja jer je u tim godinama majčinstvo malo izgledno, čak i ukoliko bih se kasnije udala.

Kada je došlo vrijeme za to, shvatila sam da potpuno usvojenje nije opcija za neudatu ženu, pa sam se prijavila u program hraniteljstva. Prethodno sam sa svojim roditeljima, sa kojima živim u zajedničkom domaćinstvu, razgovarala o ovoj svojoj odluci i dobila njihovu saglasnost i, što je još važnije, njihovu podršku, a podršku su mi pružili i drugi članovi porodice, kao i prijatelji - kaže za Faktor hraniteljica Azra Balta.

Zanimalo nas je kakav joj je osjećaj pružilo hraniteljstvo, odnoso koliko ju je ispunio osjećaj da je jednom djetetu pružila topli dom i ljubav.

- Iako sam prošla sve propisane edukacije, hraniteljstvo se pokazalo drugačijim nego što sam očekivala. Prvi period je bio veoma težak. Dijete je bilo vrlo nesigurno i stalno je očekivalo da će se stanje promijeniti i da će opet biti vraćeno u dom. Trebalo je dugo da razvijemo odnos ljubavi i povjerenja. Mnogo sam naučila od nje. Vjerujem da me je ovo dijete učinilo boljom osobom. Sretna sam što je sa mnom - kaže Balta. 

No pored osjećaja da ste nekome pružili topli dom i sigurnost, uloga hranitelja nije nimalo laka ni jednostavna. Izazova je mnogo. Kako kaže, na početku nije znala da će biti tako teško.

-  Kada dovedete dijete od 9 godina u domaćinstvo, očekujete da je ono već prilično samostalno. Međutim, dijete koje je došlo u moj dom trebalo je 24-satno prisustvo, jer je bilo prepuno strahova, nesigurnosti, a i neznanja. Morala sam je upozoriti da ne dira vruć šporet jer će se opržiti. Neznanje djeteta koje je raslo u domu za djecu bez roditeljskog staranja je ogromno, a sa ogromnim neznanjem je išla i velika drskost u ophođenju i potpuna neposlušnost.

Nije kao u filmovima. Ne dobijete dijete kojeg je nedostatak roditeljske ljubavi očeličio i naučio da samostalno donosi odluke i brine se samo o sebi, nego dobijete dijete koje je puno strahova. Dodatno, s obzirom na to da pokušavate da dijete uputite na ispravno ponašanje, pokušavate da ga naučite da održava ličnu higijenu. Da pere ruke, zube, redovno se kupa, mijenja svakodnevno donji veš i slično. Pokušavate da ga naučite nekim osnovnim stvarima kao što su čitanje, sabiranje i oduzimanje prostih brojeva, razumijevanje koliko je sati. Međutim, dijete reaguje odbijanjem poslušnosti, namjernim razvlačenjem da uradi šta je traženo, površnim ili loše urađenim poslom i slično. Ovo ponašanje često je praćeno ružnim riječima i psovkama - opisuje prve trenutke Azra Balta. 

Dodaje da dijete ne možete ni nagraditi, ni kazniti. Ne znate šta voli, a ne pokazuje interes ni za šta jer je do tada svaki poklon učinjen bilo kojem djetetu pripadao svima u domu, tako da dijete nikada nije ni imalo ništa. Čime ga kazniti? Ne možete mu ništa uzeti jer ništa ni nema, a ono što ste mu dali ne doživljava kao svoje. Srećom, sve se opisano može prevazići.

- Bila sam uz dijete maksimalno koliko sam mogla, a bili su uz nju i moji roditelji. Bez obzira na ponašanje, stalno smo ponavljali djetetu da je ono dobrodošlo u naš dom i da ima našu podršku, našu ljubav i našu zaštitu, šta god da se desi. Bila sam uz nju u noćima glasne grmljavine. Bila sam uz nju kada je pucao vatromet, taj zvuk ju je strašno plašio. 

Bila sam njena brana od pasa lutalica, kojih se panično bojala.

Nikada nisam propustila da odem u školu kada je trebalo razgovarati o njenom ponašanju i pokušati sa učiteljicama i nastavnicima naći način da joj pomognemo da se uklopi u razred. Vodila sam je u parkove. Vodila sam je na more i na bazene, gdje je naučila da pliva. Naučili smo je da vozi bicikl i romobil. Godinama smo spavale u istoj sobi. Bila sam tu kada su je budile noćne more. Prije spavanja smo provodile vrijeme u razgovorima o proteklom danu, njenom ponašanju i reakcijama ljudi na njeno ponašanje - priča emotivno Azra Balta.

Kako kaže Balta, sve to je iza njih i danas je situacija potpuno drugačija.

- Danas, 6 godina poslije, isto to dijete samostalno održava ličnu higijenu, rado pomaže u domaćinstvu, bez primjedbi otrči do radnje da kupi hljeb ili mlijeko na nanin zahtjev, može ostati samo u stanu bez straha i po nekoliko sati, i generalno sluša moje roditelje i mene, prema mom mišljenju, bolje od mnoge djece koja su rasla sa roditeljima. 

Nas dvije smo razvile odnos pun ljubavi i povjerenja. Zna da može da mi kaže sve, dobro i loše, i da ćemo zajednički raditi na prevazilaženju poteškoća. Mnogo je uznapredovala sa učenjem, ali teško je nadoknaditi propušteno znanje. Srećom, ima djece u razredu koja su joj spremna pružiti pomoć oko gradiva i zadaća. Sljedeće godine će upisati 9. razred. Već razgovaramo o srednjoj školi. Pravimo planove za budućnost - kaže Balta.

S obzirom na to da hraniteljstvo može biti privremeno ili trajno, odnosno da dijete može biti neko vrijeme u vašem domu, pa zatim biti usvojeno, zanimalo nas je da li je naša sagovornica imala takvo iskustvo, koje sigurno nije lako.

-  U mom slučaju, radi se o djetetu koje je već bilo prilično odraslo kada sam je uzela i nije više bilo podobno za usvajanje. Prema informacijama koje sam dobila, nije mogla biti usvojena ranije, jer njeni krvni srodnici nisu dali saglasnost za to. Tako da će ovo dijete ostati sa mnom dok god ne bude sposobno za samostalan život.

Međutim, imala sam na privremenom hraniteljstvu djecu koja su poslije primljena u SOS dječija sela. Iako su bili kratko kod mene, nije mi svejedno šta je s njima i kako se snalaze. Boljelo je, ali prihvatila sam da je tako. Bitno je da su djeca zdrava i adekvatno zbrinuta. Na kraju je njihov najbolji interes krajnji cilj svega. Ja ih nikada neću zaboraviti. To je jednostavno nemoguće. Vjerujem da i drugi hranitelji osjećaju isto - kaž Balta.

Na kraju dodaje da je sretna i zahvalna Bogu na ovom blagoslovu.

- Za kraj bih voljela reći da u pravilu ljudi jednostavno ne razumiju da hraniteljstvo često uključuje brigu o djeci koja već imaju iza sebe velike traume. Nisu primila adekvatnu brigu i edukaciju u najosjetljivijim godinama, ne mogu da prate korak sa drugom djecom, isprepadana su, isfrustrirana, jer misle da niko ne uvažava njihove želje i potrebe, ljuti su i nervozni, u nedostatka pažnje i generalno ponašanju koje na kraju šteti samo njima samima.

Ne žalim ni trenutka što sam odlučila biti hranitelj. Žalim samo što nemam vremena za mnogo više od jednog djeteta. Za ovo jedno, zahvaljujem Bogu što je ušla u moj život - zaključuje za Faktor hraniteljica Azra Balta.