Iseljavanje je problem s kojim se zemlja suočava godinama i postavlja se pitanje ko će graditi zemlju kad imamo problem sve manjeg broja najproduktivnijeg dijela populacije. Takav slučaj je i u Kula Gradu u Podrinju, gdje je zatekla obnovljene kuće i osnovnu infrastrukturu, ali i sve manje stanovnika.

Bošnjački povratnici su se vratili na zgarišta i od nule počeli graditi život, ali za zajednicu punu dječije graje i punih škola potrebna su sistemska ulaganja u mlade, jačanje porodice i zapošljavanje ljudi - da mogu pristojno živjeti od svog rada.

U vrijeme kada je to izgledalo nemoguće, nekoliko povratnika odlučilo je vratiti se na Kulu Grad i na starim temeljima započeti novi život. Bez sigurnosti i jasnih garancija, ali s vjerom da se život može ponovo izgraditi tamo gdje je jednom prekinut.

- Bio je to za nas veliki ispit, jer je snijeg bio dubok oko 60 centimetara i bilo je -12°C kad smo došli u Kula Grad: ništa se nije vidjelo, samo obrisi nekog zidića od kuće. Kad smo rekli da ćemo tada biti, onda je lako bilo živjeti u maju, junu, julu, kad se vidjelo da se počinje, da ljudi zagrađuju svoja imanja, bašče, obrezuju svoje voćnjake, vide se i obrisi kuća, tada polako dolaze i donacije - prisjeća se predsjednik Mjesne zajednice Kula Grad Avdulah Hadžić.

Osim odlučnosti i vjere da se život može ponovo izgraditi, prvi povratnici nisu imali gotovo ništa. Uz skromne donacije i mnogo vlastitog rada, obnavljani su domovi, putevi i osnovna infrastruktura. Svaka nova kuća bila je znak da se život vraća.

- Vjerovao sam u život na Kula Gradu, i danas vjerujem - nakon 26 godina, kad Kula nije ni blizu onoga što je bila. Tada si na Kuli mogao da čuješ i pjesmu i riku krava i pjev pjevca - priča Hadžić.

- Početak je bio težak, ali je bio bolji, za dušu, jer je bilo više naroda. Bilo nas je dosta, vratili smo se. Jedan komšija je pravio spisak - otkako smo se vratili 162-163 već je preminulo za ovih 26 godina. Omladina kako dođe, školuje se, ode. Odlaze, nema posla - kaže Nusret Tarabić.

Iako su godine nakon povratka donijele obnovu i nadu, demografska slika sela počela je da se mijenja. Broj stanovnika se smanjivao, a svakodnevni život postajao sve tiši.

- Mladih nema. Neka idu gdje je bolje. Šta će ovdje, vidiš, ovdje su samo starci, jedna po jedna kuća se zatvara. Malo dođu obići svoje roditelje i to je to - kaže Mevlija Tarabić.

Prirodni odlazak starijih i kontinuirano iseljavanje mladih u potrazi za sigurnijim životom postepeno su pretvarali Kula Grad u staračko naselje. Posljedice su vidljive na svakom koraku - od zatvorenih kuća do praznih školskih klupa. Od nekadašnjih skoro 160 učenika, osnovnu školu danas pohađaju tek četiri đaka. 

- Omladina mora shvatiti da je ovo njihova država. Imam dva sina i teško mi je, ne smijem o njima početi pričati jer me svladaju emocije. U Austriji su obojica. Ima nekog lagodnijeg života, međutim, žena i ja kad stavimo pitu na sto da jedemo, ona gleda u mene, ja u nju - i odmaknemo se, ne možemo. Trebaju nam djeca - govori nam Avdulah Hadžić.

Povratnici poručuju da povratak ne može biti samo fizički čin, već proces koji zahtijeva sistemsku podršku, jasnu strategiju i ravnopravne uslove za život u svim dijelovima zemlje.

- Država Bosna i Hercegovina mora naći sistem, ako misli da povratnici ostanu u njoj, da ostanu u Podrinju, Goraždu, Zvorniku, Bijeljini i širom Bosne i Hercegovine”, poručuje Hadžić.

Dvadeset i šest godina nakon povratka, Kula Grad stoji kao simbol istrajnosti, ali i upozorenje. Jer povratak, kako kažu, ne znači samo vratiti se kući već stvoriti uvjete da se u toj kući može i ostati.