Ovih dana, nažalost, svjedoci smo sve više tragedija, ubistava, silovanja, navođenja na prostituciju... Nasilje je svuda oko nas.

"Fudbalski sudija ubio bivšu djevojku", "Bježala je, ali nije uspjela pobjeći", "Vrištala je, molila je za pomoć, niko se nije odazvao", "U Domu penzionera poginulo 17 osoba, za sve je kriv nemar", "Jeziv zločin u Zvorniku: Nožem izbo majku i sestru, nesretna žena hitno operisana, izgubila tri litra krvi", "U Tuzli policajci navodili maloljetnice za prostituciju, među njima i načelnik", "Djevojčice navođene za prostituciju su iz Doma za nezbrninutu djecu".

Ovo su samo neki od naslova koje smo mogli pročitati u medijima ovih dana. I mogli bismo ovako nabrajati još dugo, ali ćemo stati. Tuge, žalosti, bijesa - svima je ionako previše. Što bi se reklo - ne može više "pod kožu".

Šta se to dešava s nama? Jesmo li kolektivno poludjeli? Gdje smo zakazali?

Odgovore smo pokušali dobiti od stručnih i uvaženih osoba - neuropsihijatra i sudskog vještaka prof. dr. Abdulaha Kučukalića i sociologa prof. dr. Jusufa Žige. 

- Problem je zaista kompleksan. Ima puno uzroka. Teško je samo identifikovati jedan, pa reći to je problem. Onda bi to bilo lako i otkloniti. Svi bismo se fokusirali na rješavanje tog problema. Naprimjer, besparica, nizak standard i slično.

No problem je puno dublji. Radi se o jako puno problema. U ovom društvu problemi su se nagomilali kroz jedan duži vremenski period, koji itekako djeluju stresogeno na ljude.

Djeluju patologijom na njihovo mentalno zdavlje. Javljaju se promjene, ne samo u realnom životu i u niskom standardu nego i promjene na mentalnom planu. Osobe su jako frustrirane, agresivne, ne mogu rješavati probleme na jedan mentalno zdrav način, nego reaguju odmah agresijom, ljutnjom, bijesom, a kasnije posljedice su katastrofalne i ne mogu se korigovati - kaže Kučukalić. 

Ta patologja postoji svugdje u svijetu, no nažalost u našem društvu došlo je do kulminacije posljednjih četiri ili pet godina. Ništa se ne radi na rješavanju problema ljudi. Ne radi se na tome da se to zakonski reguliše. Sve je prepušteno stihiji. 

Doktor također ističe da je došlo do promjene sistema vrijednosti. Oni agresivniji, bahatiji, bolje prolaze, nego oni koji su vrijedni, koji pošteno rade, koji nastoje svojim znanjem, svojim diplomama doći do radnog mjesta i normalnog života

- Mi ove probleme jednostavno ne možemo riješiti, pogotovo ne brzo. Ja se čak bojim puno gore situacije nego što je sada – dodaje doktor Kučukalić.

Na naše pitanje kako da imamo vjeru u sistem kada zločine čine oni koji bi nas trebali štititi, kao policajci, koji su učinili takvo gnusno djelo kao što je primoravanje maloljetnica na prostituciju i to iz Doma za nezbrinutu djecu, doktor kaže.

-  Upravo se o tome radi. Na tim mjestima su ljudi koji ne bi smjeli biti tu. Nepodobni i nesposobni  ljudi su došli na vrlo važna i značajna mjesta, ne samo u policiji nego svuda. Nemaju ni moralnu ni ljudsku ni obrazovnu kompetenciju da budu tu. Završavaju se fakulteti tamo gdje nikad nisu bili. Kupuju se diplome. Na konkursima se zapošljavaju ljudi preko štele, koji ne ispunjavaju nikakve uvjete, a imate pored njih vrhunske kandidate - kaže doktor. 

Ogledalo ovih kriminalnih dešavanja, dodaje, upravo je policija nesposobna da se suoči s problemima, zajedno sa sudstvom i svim ostalim organima. Ne reaguje se preventivno. Izostaju adekvatne zakonske kazne koje odgovaraju počinjenom djelu.

- Onda se javljaju interesi nekih ljudi koji nisu u skladu s etikom i moralom, a zaposleni su u tim institucijama. I upravo tu, umjesto da se građani štite, nastupa jedno saučesništvo u izvršenju krivičnih djela, zajedno sa kriminalcima koji su već dokazani i koji se bave tim poslom već duže – kaže Kučukalić. 

Na naše pitanje šta bi on kao ugledni neuropsihijarar učinio na polju prevencije, Kučukalić kaže da se prevencija ne može organizovati za pet, deset, 15 godina, onakva kakvu bismo mi željeli.  Kako kaže, prevencija mora biti kontinuirana. Da obuhvati sve oblasti društva – ne samo policiju. Treba krenuti od prosvjete, obrazovanja, visokog školstva. Sve strukture ovog društva koje će raditi na prevenciji nasilja, kriminala.

Veliki je problem, smatra Kučukalić, i u zapošljavanju. Ljudi koji su zaduženi za to i odlučuju ko će biti primljen na neko radno mjesto, ne obraćaju dovoljno pažnju. Ako je neko na bilo koji način psihički bolestan, može raditi neke poslove. Ali sigurno ne može raditi neke odgovorne i značajne poslove, niti biti na visokim funkcijama. 

Na naše pitanje da li smo "kolektivno poludjeli" i da li smo "mentalno bolesna nacija" Kučukalić kaže:

- Jesmo. Mada, ne mogu to kategorično reći da smo bolesna nacija, ali način našeg ponašanja i mišljenja nije uredu. S druge strane, popaganda sa zapada jako utječe, neki negativni primjeri, važnih i uvaženih ličnosti, njihov privatni život, način ponašanja. Svi oni koji imaju neku genetsku predispoziciju za kriminalne radnje to kopiraju.

Dodamo li tome da svi imamo pristup internetu, društvenim mrežama, raznim platformama koje prikazuju serije i filmove u kojima se detaljno objašnjava ubistvo, kako sakriti tragove, tijelo i slično, lijeka teško da ima. 

Sociolog prof. dr. Jusuf Žiga kaže da smo mi u jednom društvenom ambisu. Smatra kako imamo jednu totalnu krizu društva, prije svega psihološku, etičku, mentalnu. Kako kaže, bilo je logično očekivati da ćemo se naći u ovakvom stanju još davno. 

- Na to sam upozoravao prije 15-20 godina, u više navrata. Sad smo došli tu gdje jesmo. Ova psihička, mentalna, ekonomska, socijalna kriza nije samo rezultat jedne brutalne agresije na BiH, svekolikog razaranja bosanskohercegovačkog društva, nego i nakon toga u postratnoj tranziciji. 

Odnosno, došao je potpuni izgon odgojne komponente, počevši od porodice i roditeljskog bdijenja kako bi trebalo biti. Stalna politička previranja, katastrofalna ekonomska situacija. Bilo bi planetarno čudo da se nalazimo u boljem stanju u odnosu na ovo u kakvom se trenutno nalazimo. Nažalost, ovo može biti još gore i trajati još više. Ovo društvo je mentalno skršeno. Ljudi su dugo trpjeli. Izgubili su svaku nadu u bolje sutra. Pristaju na svakovrsna poniženja. 

U zdravim društvima vi se ne možete igrati s ljudima. Sve dok čovjek ne bude stavljen pred zid i dok se god u njegovoj glavi ne stvori jedan totalni preokret ponašanja, vrijednosnog sistema i slično, ovo može trajati. Bojim se da će izlazak iz ovoga biti veoma dug i mukotrpan - kaže Žiga. 

Na našu opasku da smo preživjeli rat, da su mnoge porodice ostale bez članova, majke su izgubile nekoliko sinova, pa se ti ljudi nikada nisu ni svetili ni pomišljali da nekom naude, te šta nekog ko je rođen desetak i više godina poslije rata, može natjerati da napadne majku, uže članove porodice ili bilo koga, profesor kaže da se radi o mladim ljudim koji odrastaju na jedan kontraproduktivan način.

- Umjesto da se formira kao jedna stabilna ličnost, odrasta u potpuno nezdravom ambijentu. Djeci se, čim se rode, daje mobitel u ruke. I čim malo odraste, kad počne surfati i "skrolati" društvene mreže gdje nam se na svakom koraku sugeriše da se isplati biti bahat, siledžija, razbojnik, da se isplati biti "neko i nešto", naravno da to dijete će to prihvatiti. To će se zalijepiti za njega. Oni imaju percepciju da im je dozvoljeno uraditi sve što žele i da što dalje u tom smislu može dobaciti, da je on već neko i nešto i da je to poželjno. Ista je situacija i sa reallity programima - naglašava Žiga. 

Na naše pitanje ima li kraja i hoće li se i kako ovo stanje ikada završiti, profesor kaže da će se to desiti prije ili kasnije. 

- Današnji mnogi ljudi su "razljuđeni dvonošci". U tim ljudima nema čovjeka. Imate jednu užasnu životinju, koja je spremna učiniti sve što joj naumpadne. To nije čovjek. To je monstrum. Ali ako neko misli da će vječno trajati ovi današnji silnici, Boga mi se on grdno vara. To će se razbiti o glavu onima koji to rade.

Bio je i Hitler i Staljin i mnogi drugi zločinci s naših prostora, pa gdje su sad. Zar nas historija ništa nije naučila? Ne počinje svijet i ne završava s tobom. Pogledaj malo unazad pa vidi kako stvari stoje. Ako ste vjernik i vjerujete u Boga, onda znate da nijedna religiji ne dozvoljava ubistvo. To je eksplicitno. Jer ti nisi vlasnik svog života, tebi je život dat, povjeren.

Ti nemaš pravo ubiti nikoga. Nemaš pravo ubiti ni sebe. Od tih stvari treba krenuti, počevši od odgoja djece, porodice do društva - zaključuje za Faktor Žiga.