Udruženje Žena - žrtva rata već više od dvije decenije vodi borbu za istinu, pravdu i dostojanstvo žrtava ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini.

Osnovano 14. maja 2003. godine, Udruženje okuplja seksualno zlostavljane djevojčice, djevojke i žene koje se dobrovoljno uključuju, a u toku 2006. godine u Udruženje su se priključili i muškarci žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, žene svih uzrasta, od sedam do 65 godina, bile su među najugroženijim kategorijama stanovništva.

Preživjele su nepojmljive zločine - brutalna silovanja, fizičko i psihičko zlostavljanje, zarobljavanja, prisilne radove, deportacije, ubistva. Bile su korištene kao živi štit, zatvarane u logore i zatvore, izlagane mučenju, pljački i poniženju.

Mjesta zločina bila su sveprisutna - od zatvora, škola, sportskih objekata i policijskih stanica, do javnih prostora, kuća i poslovnih objekata. Uprkos svemu, preživjele su i imaju pravo na istinu, pravdu i priznanje.

Na čelu Udruženja nalazi se Višegrađanka Bakira Hasečić. Zahvaljujući njenoj ustrajnosti, Udruženje je do 2024. godine dokumentovalo više od 25.000 slučajeva silovanja i zlostavljanja u 72 općine Bosne i Hercegovine.

U razgovoru za Stav, Hasečić je govorila o ličnoj borbi, borbi Udruženja, zločinima u Višegradu i neprekidnom vrijeđanju žrtava kroz savremeni politički i društveni diskurs.

- Od prvog dana sam čeznula, bez obzira na sve što sam proživjela i vidjela. Nisam se mogla pomiriti da nikada neću vidjeti moj Višegrad... Godine 1996. sam došla u Sarajevo. Kako je vrijeme prolazilo, kod mene je jačala želja za obilaskom naših vjekovnih ognjišta - kazala je Hasečić.

Uslijedila je organizacija obilazaka ognjišta, a Hasečić je bila vođa. Tokom obilazaka, prepoznavali su ratne zločince, silovatelje, ubice njihovih najvoljenijih.

- Mnoge majke, supruge, kćerke, padale su u nesvijest, prepoznavajući ih. Tad sam imala jedan posuđen aparat, jer nisam imala sredstava da kupim. Uspijevala sam da ih fotografišem. Jednog dana kada smo otišli u obilazak čujem ratne zločince, policajci, kako govore "klali smo vas, silovali, ubijali, niz Drinu bacali, šta treba još da vam radimo da se ne bi vraćali". Tu rečenicu sam zapisala, i kad bi se vraćali s obilaska, to je bilo svakih sedam dana, u autobusu bih uzimala kratke izjave svjedoka, slala sam tadašnjem AID-u (Agencija za istraživanje i dokumentaciju BiH) i preko njih sam došla do saradnje s Haškim tribunalom. Svaka ta izjava je došla u ruke Tribunala. Tad sam shvatila da je osveta prema zlikovcima boriti se za istinu i pravdu. Moja osveta nije bila da učinim ono što su oni učinili meni, mojoj porodici, mom narodu. Moja osveta je da ih proganjam, da se borim protiv nekažnjavanja, i da osnujem ovo udruženje - naglasila je ona.

Od osnivanja, članice Udruženja, bez obzira na bol, govorile su javno o onome što su preživjele. Njihova hrabrost osnažila je i druge žrtve da se pridruže.

- Davale smo moral i snagu i drugima koji su nam se svakodnevno javljali, tako da naše udruženje od 2006. ima i muškarce članove koji su prošli iste golgote kao i mi. Svaki dan našeg nastupanja broj se povećavao, imale smo brojne projekte. U Udruženju su žene svih nacionalnosti, mi smo nevladina, nestranačka, multietnička i multinacionalna grupa. Naša baza podataka je jako važna, imamo i elektronsku bazu. Svaka naša izjava koju uzmemo, uz saglasnost, biva proslijeđena Tužilaštvu s prijedlogom pokretanja istraga protiv počinilaca - navela je ona.

Borba je teška, akcentirala je, jer "radiš ono što bi trebala raditi država".

- Cilj nam je da svaki ratni zločinac bude procesuiran. Borit ćemo se dok živimo. Jake smo. Za nas je jedna presuda Nobelova nagrada, nosi poruku budućim generacijama da ako počine takav zločin da će ga stići ruka pravde - istaknula je Hasečić.

Podsjetila je i na činjenicu da mnogi ratni zločinci pronalaze zaštitu u Srbiji i Hrvatskoj. Oni žive slobodno, jer susjedne države ne izručuje svoje državljane.

Razgovor za Stav detaljnije možete pročitati ovdje.