Tekst političara i profesora Jahje Fehratovića objavljen u beogradskoj Politici, pod naslovom "Ko Bošnjake prihvata, a ko im briše identitet", zanimljiv je i zbog nečega što autor vjerovatno nije stavio u prvi plan.

Fehratović poredi način na koji se prema Bošnjacima odnose Aleksandar Vučić i opozicioni političar Srđan Milivojević, pa zaključuje da između njihovih poruka postoji važna razlika.

Opozicioni političar, Milivojević Bošnjake uvodi u "srpsku budućnost", dok Vučić, kako Fehratović navodi, njihov identitet ne dovodi u pitanje i govori o njima kao Bošnjacima koji su istovremeno građani Srbije.

Baš zbog toga tekst vrijedi pročitati i iz jednog drugog ugla. Kako je moguće da čovjek koji je u Bosni i Hercegovini već dugo simbol politike prema kojoj postoji duboko nepovjerenje među Bošnjacima, među dijelom Bošnjaka u Srbiji istovremeno ima sasvim drugačiju političku prihvatljivost?

Ne treba od toga praviti pohvalu Vučiću, niti Bošnjake u Srbiji zbog toga dovoditi u pitanje. Još manje ima smisla jedne Bošnjake proglašavati "ispravnijim" od drugih. Bio bi to zulum. Činjenica da ljudi koji žive u Srbiji na Vučića gledaju drugačije nego ljudi koji ga posmatraju iz Sarajeva ipak zaslužuje malo više pažnje.

Jasno je da se u Sarajevu Vučić ne posmatra samo kroz ono što govori danas. Posmatra se i kroz ono što je bio, ne tako davno, a neki tvrdi da to nikada i nije prestao biti. Uvriježeno je mišljenje da je Vučić zapravo ostao isti, samo je u međuvremenu promijenio pristup. 

Za bošnjačku javnost u BiH on je i dalje čovjek iz radikalske politike devedesetih, nekadašnji Šešeljev radikal, političar koji je u ratnim godinama dolazio u Sarajevo kao dobrovoljac i koji je sam govorio da je neko vrijeme proveo na Jevrejskom groblju. Taj dio njegove biografije u BiH ima sasvim drugačiju težinu. 

Zato je distinkcija između Bošnjaka u BiH i Bošnjaka u Srbiji toliko zanimljiva. Bošnjak u BiH Srbiju posmatra na drugačiji način. Beograd mu je politički centar druge države, države koja je tokom devedesetih imala neprijateljsku ulogu u ratu u Bosni i Hercegovini. Bošnjak koji živi u Srbiji istog tog Vučića susreće u vlastitoj državi. Njega zanimaju i stvari koje iz Sarajeva izgledaju mnogo manje važne. Odnos vlasti prema njegovoj zajednici, položaj mjesta u kojem živi, posao, infrastruktura, škole, lokalna vlast, ulaganja, odnos institucija prema Bošnjacima i osjećaj da u toj državi ima svoje mjesto.

Da se raspravljati može li se vjerovati Vučiću ili mu ne vjerovati, može se misliti da je takav odnos iskren ili politički proračunat.

S obzirom da će krajem desetog mjeseca u Srbiji biti održani izbori, sasvim je opravdano da politika u Srbiji toliko pažnje posvećuje manjinskom biračkom tijelu. Političari ne govore bez interesa. Slijedom toga, jasno je da se manjinske nacionalne zajednice traže u tom političkom krugu, s ciljem ostvarivanja svojih interesa.    

Odgovor ne treba tražiti u velikim političkim objašnjenjima, već u običnoj životnoj svakodnevnici. 

Može biti jednostavno procjena vlastitog života. Čovjek može imati ozbiljne rezerve prema nekoj vlasti, a ipak glasati za nju jer vjeruje da će mu ona donijeti više fajde, veću sigurnost ili bolji položaj njegove zajednice. 

Nacionalno jedinstvo ne mora značiti i političku istovjetnost. Bošnjaci u BiH ne moraju isto razmišljati kao Bošnjaci u Srbiji ili Hrvatskoj.

Bošnjaci u Srbiji, opet, ne predstavljaju jednu političku grupu koja misli isto samo zato što dijeli isti nacionalni identitet. Razlike postoje i unutar Sandžaka, a postoje i između ljudi koji žive u Sandžaku i onih koji su život nastavili u drugim dijelovima Srbije. 

Nije teško razumjeti da Bošnjak iz Novog Pazara, Tutina ili Sjenice na vlast u Srbiji može gledati drugačije od Bošnjaka iz Sarajeva. Isto tako, ne moraju čovjeku koji živi u Beogradu i onome koji živi u Prijepolju politički prioriteti biti potpuno isti. Nacionalna pripadnost jeste zajednička, ali svakodnevni život donosi drugačija iskustva i probleme. Onaj ko živi u nekoj državi prirodno će njenu vlast procjenjivati i prema tome kako njene odluke osjeća u vlastitom životu, dok će je onaj ko je posmatra iz druge države gledati kroz drugačiji kontekst.

Odnos prema Vučiću možda najbolje pokazuje koliko se političke perspektive mogu razlikovati. U Sarajevu se njegov politički lik teško može posmatrati odvojeno od ukupnog konteksta odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine. Bošnjaci koji žive u Srbiji taj kontekst svakako imaju na umu, ali ga istovremeno posmatraju i kroz vlastitu svakodnevicu. Dolaze pitanja položaja u društvu, posla, porodice, lokalne zajednice i budućnosti djece.    

Možda se iz svega ovoga može izvući i nešto jednostavnije. Bošnjaci u BiH i Bošnjaci u Srbiji pripadaju istom narodu, ali ne žive istu svakodnevicu. Ono što je u jednoj perspektivi politički presudno, iz druge možda izgleda drugačije, ne zato što je identitet manje važan, nego zato što život čovjeka uvijek određuje i mjesto na kojem živi.