Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković ocijenio je jadnim pokušaj predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da proteste mladih ljudi u Srbiji poveže sa izglasavanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici te ističe da nam to još jednom potvrđuje njegove loše namjere, nepoštivanje žrtava i njihovih porodica, negiranje presuda međunarodnih sudova i time negiranje međunarodnog pravnog poretka.
- Ne možete, predsjedniče Vučiću, smrt ljudi u Novom Sadu sakrivati iza žrtava genocida u Srebrenici, pametni su vas ljudi prozreli. Ne možete svoje greške i svoju odgovornost sakriti iza naših rana, to nije ljudski, to će vam se vratiti u krilo kao bumerang. Tvrdim da vaš takav pristup provocira pametan svijet u Srbiji, posebno mlade ljude koji čitaju, gledaju oko sebe i svojom glavom razmišljaju.
Vjerujem da je dobar dio njih pročitao i pismo ratnog zločinca Rradislava Krstića koji javno priznaje svaki detalj genocida i kaže da bi glasao za rezoluciju. Vjerujem i da su barem oni sa pravnih fakulteta pročitali detalje presuda i izvedene dokaze, svjedočenja, vjerujem da su vidjeli slike i snimke - napisao je Konaković na svom Facebook profilu.
Ministar vanjskih poslova BiH ističe da ne bi trebalo činiti ponosnim pametne ljude u Srbiji to što pored svih dokaza Vučić kaže "Srbija se suprostavila usvajanju Rezolucije" i uspjela skupiti 19 država koje isto razmišljaju, a među njima su Esvatini, Komori, Antigva, Eritreja, Sjeverna Koreja, Nauru…
- Nećemo vam dozvoliti da krv poginulih u Novom Sadu saperete krvlju naših žrtava, nikad! Ni vama niti bilo kome drugom. Ostavite na miru ubijene u genocidu i ostavite na miru njihove porodice! Ako nekad skupite hrabrost da se pogledate u ogledalo i suočite sa istinom o genocidu, predlažem da počnete baš sa ovim Krstićevim pismom - napisao je Konaković podsjetivši na jedan odlomak iz Krstićevog pisma:
- Pomagao sam i podržao zločin protiv čovječnosti kroz učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno uklone bošnjački civili iz Potočara između 10. i 13. jula 1995. godine, gdje sam učestvovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom transferu žena, djece i starijih iz Srebrenice, u čemu sam učestvovao znajući da su civili u Potočarima izloženi ubistvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima.