Gledajući sinoćnju raspravu u emisiji Otvoreno na HRT-u, teško je oteti se utisku da smo prisustvovali još jednoj dobro osmišljenoj predstavi za javnost.

Na površini imamo teške riječi, zahtjeve za trećim entitetom i već uigranu političku defanzivu sa svih strana.

Međutim, kada se stvari ogole, postaje jasno da je ova rasprava najmanje pokrenuta zbog stvarnih rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Tajming je previše očigledan.

U Hrvatskoj traju pozadinska unutarstranačka nadmetanja i pokušaji slabljenja Plenkovićeve pozicije preko leđa BiH, a kod nas se, po starom dobrom običaju, priprema se teren za izbornu jesen. 

Naš narod, ruku na srce, jednostavno voli dramu i dramatične tonove. Navikli smo na visoki politički naboj i najbolje reagujemo kada nam se servira osjećaj sudbonosnog trenutka. Zato su politički megdani uvijek puni teških riječi, jer mirna i racionalna rasprava ovdje rijetko kada privlači pažnju.

Da je čuveni kardinal Richelieu, otac moderne političke intrige, živ, vjerovatno bi s osmjehom posmatrao zagrebački studio. On je davno skovao formulu da se pažnja javnosti najbolje skreće otvaranjem velikih, dramatičnih i sudbonosnih tema, a u pozadini se tiho rješavaju sasvim drugi računi.

Kako je Richelieu znao reći: "Dajte mi šest redova koje je napisao najpošteniji čovjek, i ja ću u njima naći razlog da ga objesim". Tako i ovdje - dajte kalkulantima bilo kakav povod, i oni će u njemu naći prostor za novu krizu i novu javnu dramu preko leđa BiH.

A korijen ove krize nije nastao preko noći, niti je rezultat neke naše urođene nesposobnosti za dogovor.

On leži u političkim eksperimentima međunarodne zajednice s početka 2000-ih. Izvorna Federacija BiH, skrojena Washingtonskim sporazumom, počivala je na tzv. "Washingtonskom dvonožcu" - paritetu i konsenzusu koji su garantovali stabilnost i ravnopravnost. Kada su visoki predstavnici, poput Barryja i Petritscha, odlučili nasilno mijenjati ta pravila, srušili su unutrašnju ravnotežu. Pod krinkom demokratizacije, otvorili su prostor za stalne kalkulacije i izborni inženjering.

Kada jednom pristaneš na to da se pravila kroje prema trenutnoj potrebi, stvaraš oružje koje unosi dugoročnu nestabilnost u sistem. Tako dolazimo do toga da strane intervencije nisu donijele stabilnost, nego su narušile bazični konsenzus. One su postale alat za političko discipliniranje domaće scene, umjesto da poštuju stvarnu volju naroda i njihovih autentičnih predstavnika.

Sve te izmjene godinama su se opravdavale pričom o zaštiti građanskih prava i famoznih "Ostalih".

Zvanični podaci s popisa stanovništva pokazali su duboko razilaženje između te apstraktne vizije i ustavne stvarnosti na terenu. Kada se preko 96 posto populacije jasno identifikuje kroz pripadnost konstitutivnim narodima, ta grupa ostaje na nivou neznatne manjine.

Unatoč tome, stvoren je fenomen u kojem svjedočimo nečemu što izgleda kao teror glasne manjine nad tihom većinom. Pod egidom progresivne borbe, u praksi se stvorio koncept u kojem se legitimna prava manjina zloupotrebljavaju za uvođenje rješenja koja ne odgovaraju demografskoj stvarnosti zemlje.

Tiha većina u zemlji zapravo samo priželjkuje stabilnost i sigurnost unutar ustavnih okvira, a umjesto toga joj se stalno nameće politički rat u ime modela koji u stvarnom životu ne postoji. Ignorisanje političke realnosti i kreiranje situacija u kojima se stvara privid ulaženja u tuđe dvorište ne rješava ništa, to samo daje idealno pogonsko gorivo onima koji sanjaju o trećem entitetu i novim podjelama BiH.

U isto vrijeme, sistem pati od duboke i nepravedne asimetrije između dva entiteta.

U Federaciji BiH Dom naroda ima ogromnu moć, a u Republici Srpskoj je Vijeće naroda svedeno na obični, ukrasni kontrolni mehanizam bez stvarne političke težine.

Zbog toga u Banjoj Luci vladajuća struktura bez ikakvih prepreka koristi svoju demografsku premoć da na liste postavlja podobne kadrove koji formalno ispunjavaju ustavne kvote, a suštinski provode politiku tog entiteta.

Tako se princip ravnopravnosti konstitutivnih naroda potpuno obesmišljava tamo gdje je najpotrebniji, u povratničkim sredinama, a u Federaciji se ustavna pravila tretiraju kao švedski sto, uzima se samo ono što u datom sekundu donosi stranu korist.

To nas dovodi do potpunog paradoksa kada je u pitanju uloga OHR-a. Kada su prije dvadeset godina odluke međunarodne zajednice išle u smjeru slabljenja unutrašnjeg balansa, to se u nekim krugovima olahko slavilo kao napredak. 

Eh, onda se pojavio Christian Schmidt sa svojim intervencijama 2022. i 2023. godine. Odjednom, oni koji su se godinama slijepo oslanjali na OHR-ov intervencionizam postaju njegovi najveći kritičari, a nekadašnji najveći oponenti u njemu vide jedinog zaštitnika poretka. Takva politička nedosljednost pokazuje opasnu amneziju određenih lidera, gdje se načela i ustav brane samo onda kada donose trenutni benefit.

Sve dok se ustavna pravila u Bosni i Hercegovini budu posmatrala kao meni s kojeg svako uzima samo ono što mu u tom trenutku donosi glasove, zemlja će ostati zarobljena u začaranom krugu uvjetovanja i blokada.

Naši narodi, izgleda, pristaju na recept  "panem et circenses" - hljeba i igara. Kada nema dovoljno hljeba i napretka, političke elite društvu ponude sudbonosne i povijesne lomove, hraneći javnost strahom i permanentnim krizama koje narod, nažalost, naviknut na stalnu napetost, prosto guta.

Otuda i ono vječito pitanje. Kakva je to država koja se svako malo nalazi pred sudbonosnim izborima i navodnim raspadom, a na kraju se nikada ne raspadne i ne rasprši? Odgovor leži u činjenici da je ovaj sistem stvoren da bude u stanju kontrolisane nestabilnosti.

Povijest nas uči da unutrašnji poredak ove zemlje ne zavisi od volje trenutnih političkih kalkulanata, nego od geopolitičkog balansa i međunarodnog poretka koji je drži stabilnom. S druge strane, na terenu postoji savršena ravnoteža nemoći.

Nijedna destruktivna strana nema snagu da nametne svoju apsolutnu volju niti da podijeli državu, ali svaka ima sasvim dovoljno ustavnih mehanizama da blokira napredak.