Dolazak ljeta i visokih temperatura oduvijek je mamilo ljude da se rashlade u rijekama, jezerima, bazenima. Nažalost, to sa sobom često nosi i tragedije. U posljednih 15-ak dana u regionu se u rijakama i jezerima utopilo više ljudi. Nažalost i u našoj zemlji.

Tokom vikenda u Ramskom jezeru utopio se mladić iz Busavače, a u Savi u Orašju utopio se još jedan muškarac.

Kupanje u rijekama, jezerima i bazenima nije isto što i kupanje u moru. To je poznato oduvijek. More je slano, pa je samim tim lakše održavati tijelo na površini vode. Iako i more krije svoje opasnosti, poput golfskih struja, rijeke i jezera imaju ih mnogo više, te je samim tim opasnost kupanja u njima mnogo veća.

O tome koje sve opasnosti kriju rijeke i jezera, te šta nas sve može iznenaditi kada plivamo, rekao nam je instruktor plivanja Ajdin Bektaš.

Za početak, zanimalo nas je koje opasnosti predstavlja plivanje u jezeru.

- Jezero po samom sastavu je pretežno prirodna voda koja nema soli u sebi, nije gusta. Problem je u tome što je teže održati se na površini vode. No opasnost jezera je upravo u tome što ne znamo šta ima u koritu samog jezera. Ima dosta močvara, trave, raznog lišća.

Takvo je, naprimjer, Boračko jezero. To vam se može zapetljati oko nogu, možete se prepasti i može vas uhvatiti panika. Tada nastaje problem, posebno kad su djeca i mlađi u pitanju. Na jezerima nipošto ne treba roniti. Djeca nikako ne trebaju sama da idu daleko od obale. Osim toga, jezero može biti jako hladno. Ako osoba uđe vruća u jezero, u hladu vodu, doživi određeni šok, pa ako nema nikoga u blizini, nema vam ko pomoći. Tu nastaje problem. Jezera su pretežno duboka, dno se ne vidi. Kad plivač doživi šok, on će potonuti. Neće se to odmah desiti, on će se boriti, ali pošto su jezera duboka, a nisu slana, plivač će potonuti. Problem je što ga ni ostali kupači ne vide. Problem je poslije i naći tijelo – kaže za Faktor instruktor plivanja Ajdin Bektaš. 

U prilog tome govori i činjenica da GSS i ronioci nakon utapanja traže tijelo danima, nekad čak i mjesecima. Osim toga, jezera sadrže i mulj, posebno Prokoško jezero.

No naš sagovorik ističe da je najopasnije plivati u rijekama, jer to nije stajaća voda kao u jezerima. Rijeka se kreće i to velikom brzinom.

- Nama se možda nekad čini da rijeka "stoji". Recimo u Krajini. Kad pogledate Sanu, Unu..., rekli biste da stoji, da ne teče uopće. Međutim, kad skočite u nju, ona vas odnese ispod površine vode. Ako niste dobar plivač, vrlo lako vas odnese. Osim toga, i najboljim plivačima je teško plivati u rijakama. U rijekama moramo plivati dosta jače, sa više snage i energije. Tako da kažem, moramo plivati "žešće". Jako je bitno napomenuti da u rijekama uvijek trebamo plivati prema obali, obavezno "ukoso". Nikad se uzvodno ne pliva, niti nizvodno. Ako nizvodno krenemo, uhvatit će nas brzina i teško ćemo se vratiti. No ako plivamo uzvodno, brzo ćemo potrošiti snagu i odnijet će nas voda. Znači, uvijek se pliva koso prema obali. A i rijeke nisu baš bistre kao što većina misli. Ne znamo mi šta sve ima u rijekama, stijena, kamenja -  kaže Bektaš.

Naš sagovornik dodaje da, ako se nađemo u situaciji da vidimo da se neko utapa, prije svega moramo biti spremni i sigurni da smo dobri plivači, da imamo dobru kondiciju i da smo fizički izdržljivi. No ako sumnjamo u sebe i svoje fizičke sposobnosti, nije pametno da skačemo da nekom pomažemo, bez obzira na to koliko bismo to voljeli i što bi to bilo humano. Izazvat ćemo, dodaje sagovornik, još veću tragediju.

Jedino što mi možemo uraditi u tom momentu jeste da budemo prisebni, sabrani i ažurni. Možemo dohvatiti neku dugu granu, i probati da je ta osoba uhvati. Ako ima ljudi u blizini, hitno pozvati pomoć. No ako ste sigurni u svoje sposobnosti, vi kad skočite u tom momentu već znate šta trebate činiti i šta ćete odlučiti. Osoba koja skoči da pomogne ne zna u kakvom će stanju zateći osobu koja se utapa.

- Glavno je osobu podići. Da joj glava bude iznad vode i s njom što jače plivati prema obali. Procijeniti u tom momentu tok vode i gdje će nas sa što manje otpora rijeka odvesti, na koju stranu obale. Da ne plivamo suprotno njenom toku. Znači da idemo malo nizvodno, ali prema obali. Da ne trošimo puno snage plivajući sa osobom koja se utapa, jer držeći nju, još više ćemo se isrcpiti.

Kada osobu izvučemo na obalu, postupamo u skladu s tim u kakvom je stanju. Treba je staviti na bok, ili na leđa, pa saviti noge gore prema tijelu. Dakle, savijaju se koljena. Ako u tom slučaju za 20-ak sekundi nema nikakvog efekta, onda ide prtisak na grudni koš. Začepi joj se nosna šupljina. Onda joj se daje zrak na usta, kako bi se izjednačio pritisak u organizmu i onda pritisnemo u prsa da izbijemo tu vodu i taj rezidualni zrak koji je ostao - kaže instruktor Bektaš.

Naš sagovornik dodaje da ne postoji vodena površina koja je sigurna za plivanje, bez obzira da li se radi o slatkoj ili slanoj vodi.

- Svako plivanje nosi određene odgovornosti i rizike. Trabamo biti sigurni, da je neko uvijek pored nas. Ne treba ići nigdje daleko, gdje nismo blizu ljudi, gdje nismo blizu obale. Čovjek ne zna kada ga može uhvatiti grč, pa i da je najbolji plivač. Može da mu se zanesvijesti od sunca, može mu pasti šećer. Većinom se tragedije i dešavaju zbog takvih stvari - zaključuje za Faktor instruktor plivanja Ajdin Bektaš.