Danas je u Bosni i Hercegovini počela predizborna kampanja. Poznavajući političku atmosferu u zemlji i njeno ustavno-političko uređenje, ona poznata maksima da izborna kampanja zapravo nikada i ne prestaje dobija puni smisao.

Aktuelna vlast ono što je najslađe u politici - moć - prigrabila je na krilima dvojca koji je u međuvremenu napustio Bosnu i Hercegovinu.

Ovaj izborni ciklus protiče bez bivšeg visokog predstavnika Christiana Schmidta i američkog diplomate Michaela Murphyja, dvojice stranaca koji su posljednjih godina imali ogroman utjecaj na političke procese u BiH.

I tu treba biti pošten. Međunarodni intervencionizam nije sam po sebi ni dobar ni loš. Bez međunarodne zajednice, njenog političkog, sigurnosnog i finansijskog angažmana, teško je zamisliti da bi Bosna i Hercegovina nakon rata sačuvala mir i napravila i onaj ograničeni napredak koji danas postoji.

Daytonski mir nije nastao sam od sebe, niti je opstao sam od sebe. Međunarodna zajednica je u ključnim trenucima bila potrebna Bosni i Hercegovini i još jeste.

Ali postoji velika razlika između međunarodnog intervencionizma koji čuva mir i onoga koji počinje uređivati politički život umjesto domaćih institucija.

I tu jeste bio problem Schmidta i Murphyja.

Schmidt je mijenjao izborna pravila i ustavni okvir Federacije, dok je Murphy kao američki ambasador bio jedan od najglasnijih i najaktivnijih međunarodnih aktera u domaćim političkim sporovima.

Schmidtova intervencija u izbornoj noći 2022. i kasnije intervencije u formiranju vlasti ostale su među najspornijim potezima međunarodne administracije u poslijeratnoj BiH.

Dok se govorilo o slabljenju etnonacionalnih politika, u Federaciji je dodatno ojačana pozicija HDZ-a. Schmidtove promjene iz oktobra 2022. upravo su zbog toga sporne i tendenciozne, s obzirom da su išle na ruku jednoj političkoj stranci.  

Još je veći paradoks nastao kada je riječ o SNSD-u. Međunarodni pritisak na Milorada Dodika nije doveo do nestanka njegove političke moći. Naprotiv, Dodik je iz cijelog sukoba s međunarodnim faktorom izgradio dodatni politički kapital. Svaki novi sukob sa strancima mogao je pretvoriti u još jednu epizodu priče o "odbrani Republike Srpske", čime je međunarodni pritisak često postajao gorivo za njegovu domaću političku mobilizaciju.

Tako se došlo do pomalo apsurdnog paradoksa. Politika koja je trebala slabiti nacionalizam ponekad je slabila upravo bošnjačku politiku koja Bosnu i Hercegovinu vidi kao jedinstvenu i cjelovitu državu, dok je istovremeno davala dodatni prostor politikama koje tu istu državu svjesno podrivaju, usporavaju ili drže u stalnoj blokadi.

Kada se oslabi taj reaktivni nacionalizam, a ojačaju oni koji godinama političku snagu grade na blokadama, teritorijalnom ekskluzivizmu i slabljenju državnih institucija, onda se teško može govoriti o uspjehu takve politike.

Naprotiv, dobija se rezultat koji provocira jednostavno pitanje. Kome su takve intervencije na kraju više koristile - Bosni i Hercegovini ili onima koji je godinama pokušavaju usporiti?

Nakon izbora 2022. mjesecima nije bilo moguće formirati federalnu vlast. Schmidt je u aprilu 2023. intervenirao u ustavni okvir kako bi se deblokiralo formiranje vlasti i otvorio put novoj parlamentarnoj većini predvođenoj Trojkom i HDZ-om.

Time je SDA izbačena iz vlasti na federalnom nivou, a Trojka je dobila ono što je željela, vlast bez SDA. Problem je što je cijena te operacije bila mnogo veća od obične promjene političke većine.

Stvoren je presedan da se nakon izbora, kada domaći političari ne mogu napraviti dogovor, pojavi međunarodni autoritet i promijeni pravila igre.

Trojka je na vlast došla obećavajući novu političku kulturu. Manje korupcije, više evropskog puta, manje nacionalnih svađa, više ekonomije, više reda i transparentnosti. Bila je to privlačna ponuda za raju.

Ali vlast je jedno, a upravljanje državom nešto sasvim drugo.

A rezultat je da su HDZ i SNSD ostali nezaobilazni partneri u državnoj vlasti, dok je bošnjački politički blok ušao u vlast znatno slabiji nego što je izgledalo neposredno nakon izbora.

Naročito je zanimljiva priča o Vijeću ministara. Edin Forto je, naprimjer, u Vijeće ministara ušao kao predstavnik ostalih. 

Kada se pogleda raspodjela političke moći, teško je pobjeći od zaključka da su najveći nacionalni blokovi - SNSD i HDZ - i dalje veoma čvrsto pozicionirani, dok su u bošnjačku kvotu ušli "ostali". 

Bosna i Hercegovina ulazi u ovaj izborni ciklus sa ozbiljnim ekonomskim pritiscima, a to je mnogo opasniji problem nego što se na prvi pogled čini. Politička situacija kod nas uvijek je neizvjesna i maglovita. Ali dok ekonomija ima kakav-takav damar, društvo može podnositi i političke krize. No, kada taj damar oslabi, svaka politička greška postaje mnogo skuplja.

Trojka je tu napravila jednu veoma nezgodnu političku stvar - kroz ekonomske mjere otvorila je front između poslodavaca i radnika.

Umjesto da država napravi ravnotežu između interesa radnika, poslodavaca i javnog interesa, stvorena je atmosfera u kojoj se poslodavac često posmatra kao neko ko je unaprijed sumnjiv, kao produžena ruka stare vlasti, tajkuna i sistema koji je godinama izrabljivao radnike.

Naravno da je takvih poslodavaca bilo. Ima ih i danas.

Ali nisu svi poslodavci tajkuni, kao što nisu svi radnici žrtve.

Privredi treba kapital. Radniku treba zaštita. Državi trebaju porezi. A svima zajedno treba pravna sigurnost. Bez toga nema ekonomskog razvoja.

Međutim, konfrontacija poslodavaca i radnika posebno je dolazila iz SDP-a. To, na prvi pogled, i ne čudi, s obzirom da stranka svoju političku tradiciju dijelom baštini na radništvu, socijalnoj pravdi i zaštiti zaposlenih. No, belaj je kada se slatkorječive parole sudare sa stavrnošću. Nakon Nikšićevog prošlog mandata, a sada i u ovom, uvijek je nekako cvjetala ista grupa tajkuna, dok je hazna običnog čovjeka ostajala sve praznija.

Kada se postavljaju pitanja o ugovorima, javnim nabavkama ili načinu realizacije velikih infrastrukturnih projekata, odgovor ne može biti da je kritičar protiv razvoja Sarajeva. To je najobičniji mogući spin i vjerovatno najbezbolniji trik vladajućih da pobjegnu od suštine. 

Niko normalan nije protiv razvoja infrastrukture.

Niko nije protiv novih tramvajskih pruga, uređenih saobraćajnica, boljeg javnog prijevoza i modernog Sarajeva.

Ali ljudi imaju pravo pitati koliko nešto košta, ko je dobio posao, pod kojim uvjetima, kakav je ugovor, ko vrši nadzor i zašto određene informacije nisu dostupne javnosti.

Baš iz toga razloga kritike na račun ministra Adnana Štete ne treba automatski pretvarati u priču da neko želi zaustaviti razvoj Sarajeva.

Pitanje transparentnosti ugovora nije pitanje političke pripadnosti. Ako je posao dobar, onda transparentnost može samo pomoći onome ko ga je napravio. Bar bi tako trebalo biti?

Građane bi ovog puta trebalo zanimati nešto mnogo jednostavnije.

Ko je u prethodnom mandatu povećao kvalitet njihovog života? Ko je povećao haznu? Ko je zaposlio ljude? Ko je privukao investicije? Ko je trošio javni novac transparentno? Ko je jačao institucije, a ko ih je koristio kao politički plijen?

I vrlo bitno - ko je nakon svega spreman stati pred birače i reći šta je zaista uradio?

Christian Schmidt može nametnuti zakon, ali ne može nametnuti političku odgovornost.

Michael Murphy može vršiti pritisak, ali ne može glasati umjesto građana.

HDZ i SNSD mogu biti nezaobilazni partneri, ali odgovornost za vlast na kraju ipak snose i oni koji su s njima pravili vlast.

A Trojka, nakon četiri godine vlasti, više nema luksuz da se ponaša kao opozicija.