Odlazak na posao za Adnana Bijelonju počinje u Sarajevu, a završava u Novoj Kasabi.

Dva puta sedmično ovaj profesor muzike prelazi put do Podrinja kako bi održao nastavu za učenike Područne škole "Malta" u Novoj Kasabi.

Tako je već deset godina. Za to vrijeme promijenilo se mnogo toga, ali ne i njegova odluka da nastavi dolaziti. Iza njega je 11 generacija učenika, brojna putovanja, snijeg, kiša, saobraćajne gužve, kvarovi na automobilu, ali i ono zbog čega, kako kaže, svaki put ponovo kreće. To je ono najvažnije - 150 učenika koji ga čekaju.

Bijelonja je nakon završenog fakulteta na Muzičkoj akademiji svoj profesionalni i pedagoški rad usmjerio i prema djeci koja odrastaju u specifičnim društvenim okolnostima, posebno djeci povratnicima u Podrinju. Kada je prije deset godina dobio poziv da se upozna s obrazovnim centrom u Novoj Kasabi, nije mnogo razmišljao.

- U tom periodu nisam imao posao u Kantonu Sarajevo. Dobio sam poziv od pomoćnice tadašnjeg ministra za obrazovanje Nihade Čolić, koja mi je prezentovala rad Edukativnog centra. Jednostavno sam pristao i upustio se u nešto novo. Poslije ću shvatiti da je baš to bio pravi izbor za mene. Jednostavno sam rastao uz djecu Podrinja - kaže Bijelonja.

U početku je bilo potrebno pronalaziti sredstva kako bi se osigurale naknade i troškovi njegovog dolaska. Sredstva su, kaže, osiguravana od različitih institucija, ali i od dijaspore i rodbine učenika.

Kasnije je Osnovna škola "Malta" preuzela obrazovni centar kao svoju područnu školu, a od tada njegovo finansiranje preuzima Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo.

Međutim, posao u Novoj Kasabi i dalje sa sobom nosi troškove koje ne bi imao da radi u Sarajevu.

- Ovaj posao, naravno, donosi i troškove koje bih izbjegao da radim u Sarajevu. Održavanje automobila, koje mora biti izuzetno ispravno zbog puta, jedan je od njih. Autobuska linija koja bi mogla zamijeniti automobil ne postoji na relaciji Sarajevo - Nova Kasaba, a da može uskladiti termine dolaska i odlaska na posao - kaže Bijelonja.

Put do učenika i povratak kući, kada sve prođe kako treba, traju oko pet sati.

A na tom putu, bilo je svega.

- Put na posao je pun iskušenja, od snijega, kiše, čekanja u koloni, kvarova na autu, ali se uvijek stizalo na vrijeme - kaže profesor. 

Bilo je, priznaje, i trenutaka kada mu nije bilo lako ustati i krenuti, posebno kada se približava kraj nastavne godine i kada je umor već veliki.

Ali onda se sjeti ko ga čeka.

- Bilo je momenata kada se teško spremiti za polazak, ali samo u momentu kada nastavu privodimo kraju. Ali se mora poći. Tamo čeka 150 učenika - kaže Bijelonja. 

Učenici su, kaže, i najveći razlog zbog kojeg je svih ovih godina ostao uz školu u Novoj Kasabi.

Za deset godina upoznao je 11 generacija djece i kaže da mu je svaka donijela nova iskustva. Posebno ističe njihov odnos prema nastavnicima.

- Ta djeca imaju to poštovanje prema nastavniku, onaj upit poslije zvona: "Možemo li vam ponijeti torbu?" To se danas izgubilo - kaže profesor. 

Za Bijelonju muzika nije samo još jedan školski predmet. Kroz nastavu učenici upoznaju historiju muzike, od njenih početaka do savremenog doba, ali i različite instrumente kroz muzičke radionice.

- Muzika im znači mnogo. Kroz plan i program izučavaju historiju muzike do samog nastanka, pa sve do dana danas. Kroz muzičke radionice upoznajemo se sa instrumentima i naučimo neke osnove - ističe Bijelonja.

Posebno mu znači što učenici u ovoj školi nastavu prate prema planu i programu koji se primjenjuje u Federaciji Bosne i Hercegovine. To je jedini slučaj u entitetu Republika Srpska. 

Osim njegovog primarnog zanimanja, muzičkog odgoja, motiv je puno veći. Bošnjačka djeca u ovoj školi imaju ono što drugi, nažalost, nemaju. 

- Mnogo mi znači što ti učenici prate plan i program kao vršnjaci iz Federacije BiH, jer nisu uskraćeni za prave informacije. Bosanski jezik, historiju koju su im pokušali izvrnuti i predstaviti kako nije - kaže Bijelonja.

Za njega obrazovanje u ovom slučaju nije samo pitanje školskog programa. Ono je, kaže, povezano s identitetom i kulturom sjećanja.

- Identitet i kultura sjećanja jedini su mehanizam opstanka svih ljudi koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom - dodaje profesor. 

Za deset godina Nova Kasaba prestala je biti samo mjesto na koje odlazi zbog posla.

- Nova Kasaba za mene i moju porodicu postala je dio života i skupa dijelimo zadovoljstvo što smo sa njima na ovaj ili onaj način - kaže Bijelonja. 

A na pitanje zašto se, nakon deset godina, još vraća, Bijelonja daje odgovor koji možda najbolje objašnjava cijelu njegovu priču:

- Obećao sam sebi, dok me zdravlje služi, borit ću se za njih.