Borba za istinu i pravdu za sve ubijene u genocidu u Srebrenici 1995. godine, uprkos boli i tuzi, počela je neposredno nakon masovnog ubistva koje su u zaštićenoj zoni UN-a počinili pripadnici Vojske Republike Srpske, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, uz političko vođstvo Radovana Karadžića.

Tu borbu su započele majke čiji su sinovi ubijeni, supruge koje su ostale udovice, kćerke kojima su pobijeni očevi... Njihova borba je vječna i trajat će sve dok ne budu pronađene sve žrtve genocida.

Uz njih je stajao i Muhamed-ef. Mehmedović, kao prvi imam koji je došao u porušenu, popaljenu i krvlju natopljenu Srebrenicu. Efendija Mehmedović je tada bio imam Bijele džamije u Srebrenici, koja je bila porušena, a čija je obnova počela 2002. godine. S malim brojem povratnika, prisustvovao je prvoj kolektivnoj dženazi, koju je predvodio tadašnji reisul-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić.

Među ukopanima bili su i rahmetli dedo i punac efendije Mehmedovića.

Iako su rane bile svježe, a bol majki toliko jaka da je kidala dušu, 2003. godine organizirane su čak tri kolektivne dženaze i ukopano je ukupno 969 žrtava – 600 u martu, 282 u julu i 87 u septembru.

Tako je nastao Memorijalni centar u Potočarima.

– Bio sam u Potočarima dok se uspostavljao Memorijalni centar. To je bila ledina, kukuruzište. Na tom poljoprivrednom zemljištu počeli smo graditi Musallu i obavljati prve ukope posmrtnih ostataka žrtava. Te 2003. godine vladala je, mogu reći, neka vrsta euforije oko dženaza. Bili smo smireni, pokušavali smo sebi reći: "Da, bio je genocid. Ubijeni su jer su bili Bošnjaci." Radili smo radi smiraja duše i tijela – da možemo doći žrtvama, proučiti Jasin, Fatihu, dovesti porodice koje su preživjele – prisjeća se ef. Mehmedović.

Prema njegovim riječima, prvi dnevni namazi i džuma-namazi klanjani su u vakufskoj kući izgrađenoj 2001. godine. S proljećem 2002, završena je i obnova Bijele džamije, stare srebreničke džamije. Paralelno je tekla izgradnja Musalle i prvog dijela Memorijalnog centra u Potočarima.

– Krenuli smo od nule. Tada možda nismo ni znali kako šta treba raditi, ali, zajedno s džematlijama i starijim ljudima koji su se spasili i vratili, počeli smo da obnavljamo svoje i tražimo najmilije. Ti ljudi su tada živjeli u šatorima, u zgarištima svojih kuća. Oni su bili prvi u procesu povratka. Ni tada, kao ni sada, nismo gubili snagu ni volju. Srebrenica je naš centar. Uz dužno poštovanje Sarajevu, Srebrenica treba da bude centar Bošnjaka, ali i društva općenito – navodi ef. Mehmedović.

Srebrenica je, kako potcrtava, bolna rana – rak-rana.

– Na nju bi trebalo stavljati više fokusa, ne u smislu kako se radilo do sada. Srebrenici ne treba lažni fokus, prema njoj odnos mora biti istinski. Ljude koji su se vratili i tamo žive, uz mezare svojih najmilijih, treba pitati šta im zaista treba. Te majke su ostale same. Imale su djecu, porodicu... Obilazio sam te ljude, pitao ih kako su. Danas, kada ih pitamo šta im treba, to je topla ljudska riječ – to im jedino znači. Mi njima ne možemo pomoći, možemo pomoći sebi, jer naš dolazak njima je dolazak nama samima. Susret s njima treba nama. A one su, uprkos svemu, uvijek spremne na razgovor – ističe Mehmedović.

Kao maloljetan, s porodicom je boravio u Konjević-Polju. Svjedočio je zlu koje je zadesilo 8.372 Bošnjaka, među kojima i njegovog djeda i trojicu amidža.

– Srebrenica ne smije biti prepuštena zubu vremena da bi se zaboravila. Dobro je da imamo mjesto gdje se ukopavaju sve žrtve. Kada smo počeli s gradnjom Memorijalnog centra, nisam mogao imati viziju kako će sve to izgledati trideset godina kasnije. Nama je tada bilo važno da posmrtnim ostacima iz hala u kojima su bili pohranjeni, obezbijedimo trajno mjesto boravišta – mezarje gdje će porodice obavljati dženaze. Danas je izuzetno važno što u sklopu Memorijalnog centra postoji i muzejski dio koji treba dalje razvijati. Sjećam se kada su iz ICMP-a donijeli rahmetli neni dedin džemper, tabakeru za duhan i šarenu košulju koja je bila cijela izrešetana. To je sve što je ostalo od njega. Ti predmeti trebaju biti pohranjeni u muzeju zarad budućnosti – da naša djeca, ali i svijet, vide šta se tu dogodilo – navodi ef. Mehmedović.

Povodom 30. godišnjice genocida poručuje:

– Mi smo tu. Mi više nemamo dilema. Ko god misli drugačije, pravi veliku grešku.

Dodaje da pogled na majku Srebrenice govori više od hiljadu riječi. To se, kako kaže, najbolje vidi na fotografiji Šuhre Malić, snimljenoj godinama nakon masovnih ubistava iz 1995. godine. Ta fotografija ovjekovječila je lice žene koja nije u stanju prikriti bol. Ekspresija njenog lica svjedoči, ne samo o užasu genocida već pripovijeda i priču o onima koji su preživjeli taj kobni juli.

Fotografija je nastala 2001. godine, na jednom od prvih velikih ukopa srebreničkih žrtava u Potočarima.

– Malić je s mojom nanom curovala. Upoznao sam je, obilazio. Iako su joj dva sina ubijena u genocidu, nije odustajala od borbe. Taj elan, želja i volja koje su majke imale davali su mi snagu. One su bile pokretači borbe za istinu – istinu koju danas imamo – zaključio je na kraju razgovora efendija Mehmedović za Minu.