Naša stranka je na izborima iza nas zabilježila pad, a nakon što su se utisci malo slegli, njena predsjednica Sabina Ćudić napravila je, za naše prilike i nivo političke kulture, neočekivan potez. Podnijela je ostavku na mjesto predsjednice stranke.

- Godina dana je evidentno bila nedovoljna da osiguram kvalitetniji i efikasniji način obnašanja vlasti, da ponudim kredibilnu viziju i pravac za nas i naše birače. Zato preuzimam odgovornost i podnosim ostavku na mjesto predsjednice Naše stranke - kazala je Ćudić.

Svakako hvale vrijedan potez, posebno ako imamo u vidu da su neke druge stranke doživjele potpuni izborni krah, a njihovi predsjednici nisu ni pomislili napustiti svoje pozicije.

Za neuspjeh su, po onom dobrom starom receptu, optužili druge, pa nastavili kao da se ništa nije dogodilo.

Naša stranka je, u svakom slučaju, zanimljiv politički fenomen u bosanskohercegovačkoj stvarnosti.

S obzirom na to da je najbliža liberalnom centru, uz socijalno-liberalne stavove, bila bi šteta da nestane s političke pozornice. 

Upravo bi od stranke koja se poziva na liberalne vrijednosti trebalo očekivati nešto više od onoga što nam nude ovdašnje političke navike.

U javnosti su se već pojavila imena koja bi trebala naslijediti Sabinu Ćudić. Barem privremeno. Spominju se Alen Girt, Behija Kulović i Vildana Bešlija.

Međutim, kada se uzme u obzir koliko je naša politička scena siromašna kadrovima, a posebno ljudima koji bi u stranačka rukovodstva mogli unijeti nešto novo, čovjek se ne može ne zapitati kako se među potencijalnim kandidatima nije našlo i ime Tarika Haverića.

Haverić je zanimljiva ličnost našeg javnog prostora. Spreman je pod kritičku oštricu uzeti gotovo svaku društvenu pojavu i, na svoj lucidni način, pokazati nam ono što bismo često radije previdjeli.

Njegovo filozofsko obrazovanje, poznavanje političke teorije i sposobnost da stvari sagleda izvan uobičajenih ideoloških obrazaca svrstavaju ga među najzanimljivije ljude koji su se bavili politikom u Bosni i Hercegovini.

Haverić je, uostalom, jedan od onih rijetkih tumača koji ne odustaju od vlastitog mišljenja samo zato što ono nije popularno.

E sad, možemo zamisliti da bi već sama ideja da Tarik Haverić preuzme Našu stranku kod nekih izazvala priličnu nelagodu.

Nije teško pretpostaviti ni zašto. Nije baš jednostavno imati na čelu stranke čovjeka koji bi mogao postavljati neugodna pitanja i vlastitim stranačkim kolegama, a pritom ne bi nužno bio spreman prihvatiti odgovore kakvi se u politici obično nude.

Naravno, biti dobar intelektualac ne znači automatski biti i dobar stranački predsjednik.

Ali ako se već govori o novom početku Naše stranke, zašto se ne bismo zapitali kakav bi politički profil taj novi predsjednik trebao imati? I zašto bi Haverić unaprijed bio manje prihvatljiv od imena koja se već spominju?

Je li problem u tome što bi s Haverićem trebalo ozbiljnije razgovarati o idejama, principima i političkoj odgovornosti, a manje o onome što se u stranačkim krugovima obično podrazumijeva?