Nihad Uk, premijer Kantona Sarajevo u ostavci, tvrdi da je Vlada na čijem je čelu "transparentna vlada".

Međutim, javnost već duže vrijeme ne može vidjeti pojedine ugovore Ministarstva saobraćaja, iako se radi o poslovima koji se finansiraju javnim novcem.

Posebno je zanimljiv slučaj ugovora o rekonstrukciji tramvajske pruge. Kantonalni sud u Sarajevu utvrdio je da je Ministarstvo saobraćaja nezakonito uskratilo informacije Transparency Internationalu BiH o ugovoru, aneksima i ponudama vezanim za rekonstrukciju pruge. Ministarstvo se, između ostalog, pozivalo na zaštitu komercijalnih interesa izvođača.

Nakon presude, međutim, Uk objašnjava da Ministarstvo može uskratiti podatke ako je takvu odredbu ugovorilo sa izvođačem radova.

Ipak tu stvari stoje malo drugačije.

Ako je ugovor sklopljen između javne institucije i privatne kompanije, može li se njegovom odredbom ograničiti pravo javnosti koje proizlazi iz zakona? Može li se ugovorom između dvije strane praktično napraviti izuzetak od Zakona o slobodi pristupa informacijama?

Ako može, onda bi bilo zanimljivo znati na osnovu kojeg zakona. Ako ne može, onda je još zanimljivije zašto se takva odredba uopće koristi kao razlog za uskraćivanje informacija.

Ugovor nije iznad zakona. Ako postoji dio ugovora koji zbog zakonskih razloga ne može biti objavljen, to je jedno pitanje.

Ali sasvim je drugo pitanje da li se cijeli ugovor može držati podalje od očiju javnosti zato što je tako dogovoreno s izvođačem.

I zato je teško razumjeti šta se podrazumijeva pod "transparentnom vladom" ako građani, kada žele vidjeti ugovor koji se odnosi na desetke miliona maraka javnog novca, moraju do tih dokumenata dolaziti preko zahtjeva za pristup informacijama, a onda i preko suda.

Još je zanimljiviji slučaj ugovora između GRAS-a i kompanije Info Media Group. Ministarstvo saobraćaja je ove godine odbilo zahtjev za dostavljanje ugovora o reklamiranju na vozilima GRAS-a, uz obrazloženje da bi objavljivanje moglo ugroziti komercijalne interese privatne kompanije.

Postoje dokumenti koje je samo Ministarstvo ranije dostavljalo Skupštini Kantona Sarajevo, a koji se odnose na ugovore GRAS-a s tom kompanijom.

Iz toga proizlazi jasno pitanje, a to je, ako je sve čisto, zašto se ugovori ne pokažu javnosti?

Šta bi tačno bio problem da građani vide šta je dogovoreno, pod kojim uvjetima, koliko se plaća, koje su obaveze ugovornih strana i zbog čega se određeni dijelovi eventualno ne mogu objaviti?

Ako postoje zakonski zaštićeni podaci, neka se oni zaštite. Ako postoje poslovne tajne koje zakon zaista štiti, neka se jasno označe. Ali zašto bi zbog toga cijeli ugovor morao ostati nedostupan?

Niko ne tvrdi da skrivanje ugovora automatski znači da u njima postoji nešto sporno. 

U suprotnom ostajemo na tome da premijer kaže da je Vlada transparentna, ministar objašnjava zašto dokumente ne treba objaviti, a javnost treba da im vjeruju na riječ.

A transparentnost bi, valjda, trebala značiti upravo suprotno.