Međusobna ubistva supružnika i partnera u Bosni i Hercegovini postaju sve brutalnija, a posljednji se desio jučer u Sarajevu kada je supruga na okrutan način nožem usmrtila svog muža dok je spavao.

Psihologinja i psihoterapeutkinja, Nermina Vehabović-Rudež, koja se mentalnim zdravljem ljudi bavi više od 24 godine, problem vidi u međuljudskim odnosima, i to na svim nivoima, koji su, kako kaže, posljednjih godina drastično nazadovali.

- Na globalnom nivou svakodnevno gledamo slike ratova i ubijanja nedužnih djece, žena, starijih osoba i iako je cijeli svijet protiv toga, to nikako da stane. Na lokalnom nivou se najvidljivije, u porodičnim odnosima, dešava pad kvalitete međuljudskih odnosa. Drugi nivo na kojem se to vidi su radna mjesta odakle dolaze različiti klijenti sa različitim nivoom stresa. Čak se na radnim mjestima dešavaju i fizički obračuni. U školskom okruženju, mladi se ponašaju po modelu, ne zato što ih neko educira tako, nego zato što takvim ponašanjem čitava zajednica pokazuje da jači pobjeđuje. Kriva percepcija, da ću opstati samo ako budem jači od tebe, kontrola nad drugim bićem, u pozadini je cjelokupnog ovog dešavanja kojem mjesecima svjedočimo - pojašnjava Vehabović-Rudež.

Onaj koji želi kontrolirati drugoga, ne čini to, kaže, samo zato što želi biti moćniji, nego zato što se plaši i misli da će ponašanje drugoga njega ugroziti.

- Problem je slojevit da bismo dali neku širu sliku, ali kada pričamo o međuljudskim odnosima, to ne znači biti dobar, ne svađati se, to je jedna kultura ponašanja, uvažavanja, razgovaranja, dijaloga... I kad jedna osoba primijeti da druga ne želi dijalog, ona mora biti oprezna i gledati načine kako da, ili eventualno izađe iz takvog odnosa, ili da traži pomoć stručnih službi, ako se radi o bračnom ili vanbračnom partneru.

Naglašava da psihički bolesnici u onom smislu, kako ljudi često laički govore, nisu ubice i ta stigma se mora dignuti sa onih koji imaju psihičke poteškoće.

- Po Zakonu o pravima pacijenata, niko nema pravo dovesti vas na pregled ako vi na to ne pristajete, ako niste ugrožavajući za okolinu i sebe. Postoji procedura po kojoj se neko, ako je ugrožavajući za sebe i okolinu, dovodi u centar za mentalno zdravlje, u policiju, psihijatriju. Puno je slučajeva da u porodicama u našoj okolini osobe trpe nasilje od strane nekog psihičkog bolesnika, ali se ništa ne poduzima jer mnogi razmišljaju na sljedeći način: "kako ću zvati policiju da mi odvedu dijete, muža, ženu iz kuće"? Dakle, imamo naše predrasude koje su uvriježene, jer mi bi sve da krivicu svalimo na nekog drugog. Krenimo od sebe, gdje ću svog prijaviti, bez obzira što taj neko ugrožava i mene i još možda pet članova porodice - ističe Vehabović-Rudež.

Kaže kako niko od nas ne može ići ulicom i drugima govoriti: "idi se liječi".

- Ko smo mi da to nekome kažemo? Dolazimo do toga da svako za sebe treba biti odgovoran, a ako negdje primijetim nasilje, čujem udarce, prijetnje, naravno, da imam pravo da to prijavim. I ono što je jako važno ovdje istaći jeste da su rijetka ubistva iz afekta, obično govorimo o situacijama kad već uveliko postoje simptomi da se dešava neka vrsta pritiska, nasilja, ugnjetavanja unutar porodičnog okvira, na radnom mjestu, kada je dovoljan samo jedan potez da sve eskalira. Ljudi su najvjerovatnije propustili puno prilika da potraže pomoć, ili zbog sramote ili misleći da se taj neko smirio - navodi Vehabović-Rudež.

Naglašava da svaki put nakon ovakvih ubistava, prati kako to ljudi doživljavaju, pa često naiđe na komentare da je sve rezultat - "sistema u kojem živimo".

- Nije samo sistem, rekla bih da on podupire sve ovo što se dešava u svijetu. Obaveza sistema je brzo djelovanje i reakcije, mjere koje će poduzeti. Međutim, to se često ne dešava - kaže.

Navela je primjer počinioca nasilja u porodici koji su psihijatrijski slučajevi, a koje sudovi, zbog nedostatka finansijskih sredstva, vrlo često, kako kaže, ne pošalju u Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac.

- To je mjesto za ljude koji su počinioci nasilja u porodici, ali zbog nedostatka novca i prebukiranosti bolnica, vraćaju ih u njihove porodice. Zbog pomanjkanja sredstava ljudi više ne preuzimaju ličnu odgovornost, i zbog straha od preuzimanja odgovornosti kažu: "dovde je moje, ostalo nek druga služba riješi", nakon čega vas taj čovjek više ne zanima. Bila sam svjedok da je to tako puno puta. Ne zanima me žena, koja je danas pretučena, jer nemamo novca da neku mjeru izreknemo njenom mužu, bez obzira što imate mjeru obaveznog liječenja u centru za mentalno zdravlje za ljude koji nisu psihijatrijski bolesnici. Primjera radi, imate dosta profesionalaca u centrima za mentalno zdravlje koji su obučeni upravo da rade sa nasilnicima. Pokazalo se da nakon 12 ili 16 tretmana, čak 50 posto njih neće biti povratnici u djelo. Ali to se ne radi jer je skupo po mjerama onih koji određuju finansije - zaključila je Vehabović-Rudež.