Marco Pierre White, slavni kuhar koji je svojevremeno bio najmlađi kuhar s tri Michelinove zvjezdice, proveo je život u profesionalnim kuhinjama.

Iako se priprema tjestenine čini kao jedan od najjednostavnijih kulinarskih zadataka, istina je često drugačija.

Od ljepljivih i prekuhanih špageta do neugodno tvrde i žilave penne tjestenine, put do besprijekornog tanjira pun je zamki.

Srećom, White nudi nekoliko jednostavnih pravila za postizanje odlične "al dente" teksture koja bi impresionirala i najzahtjevnijeg italijanskog gosta.

Prvi korak, objašnjava White, počinje odabirom odgovarajućeg lonca.

- Tajna je u dubokoj vodi - kaže on, naglašavajući da tjestenina treba dovoljno prostora kako bi se slobodno kretala i ravnomjerno skuhala.

Većina italijanskih kuhara preporučuje korištenje najmanje pet litara vode za svakih pola kilograma tjestenine, što objašnjava zašto profesionalne kuhinje koriste iznimno velike lonce.

Drugi ključni korak je dodavanje "izdašne količine soli" u vodu koja kuha.

Umjesto skromnog prstohvata, White u lonac ubacuje punu šaku morske soli. Mnogi se stručnjaci slažu da bi voda za kuhanje tjestenine trebala biti "slana kao more".

To ne samo da daje okus samoj tjestenini, već pomaže i u kasnijem povezivanju s umakom.

White također razbija jedan česti mit:

- Nema potrebe za maslinovim uljem. Dodavanje ulja u vodu stvara tanki film na tjestenini koji sprečava umak da se pravilno prilijepi, što je greška koju mnogi prave - piše The Mirror.

Iako su veličina lonca i količina soli važni, ključna tajna, naglašava White, leži u tajmingu.

Samo 60 sekundi može značiti razliku između uspjeha i katastrofe.

Njegovo je pravilo jednostavno: ako na pakiranju piše da je vrijeme kuhanja osam minuta, on tjesteninu kuha sedam.

- Možda se pitate zašto - kaže on i odmah nudi objašnjenje.

- Uzmite lonac s tjesteninom, ocijedite je, sačuvajte malo vode i prebacite tjesteninu direktno u umak. Promiješajte umak kroz tjesteninu...

Ovaj postupak, dovršavanje kuhanja tjestenine u samom umaku, tehnika je koju koriste gotovo svi profesionalni kuhari.

Tjestenina na taj način upija okuse umaka, a škrobna voda od kuhanja pomaže u povezivanju i zgušnjavanju umaka, stvarajući kremastu teksturu.

- Dok tjestenina stigne do tanjira, kuhala se još jednu minutu. Ako je izvadite iz vode kada je besprijekorno kuhana, na tanjiru će biti prekuhana - ističe White.

Kad dodati maslinovo ulje

Upravo je ta jedna minuta ključna za postizanje prave "al dente" teksture.

Takva tjestenina nije samo ukusnija, već ima i niži glikemijski indeks.

Kada je tjestenina ocijeđena i pomiješana s umakom, tek tada White dodaje izdašnu količinu maslinovog ulja i još jedan prstohvat soli.

Njegova filozofija je jasna:

- Zapamtite, tjestenina je heroj, a ne umak.

On upozorava da se tjestenina nikada ne smije "utopiti" u umaku.

- Kada pripremate tjesteninu, to bi trebalo biti gotovo kao da začinjavate salatu - kazao je.

Tajna za maksimiziranje okusa je u tome da se umak pravilno "proradi" kroz tjesteninu, osiguravajući da svaki zalogaj sadrži barem malo umaka, ali da ne dominira.

U skladu s tim pragmatičnim pristupom, White insistira da nema apsolutno nikakve sramote u korištenju kupovne suhe tjestenine.

Kada je riječ o završnim detaljima, White ne štedi.

Na pitanje koliko parmezana dodati, on odgovara s "malo", a zatim demonstrira svoju interpretaciju slažući ogromnu hrpu svježe naribanog sira na svoje jelo.

Isti princip vrijedi i za svježi bosiljak.