- Ivan Rakitić. Bio sam mu kao stariji brat. Došao je dvije godine poslije mene (op.a. u Schalke) iz Basela. Bio je mlad, klinac, imao je 19 godina. Sjećam se, priča meni Zlatan Bajramović da je došao neki Hrvat iz Basela, neki "Indijanac"... Zlatan je takav, voli se šaliti. Kaže, eno ga u kafiću, žut, vidjet ćeš ga.

- I potrefi se da ja ulazim u kafić, a on izlazi. Pitam ga: "Jesi li ti Ivan?". Kaže: "Jesam". Pitam ga je li sve u redu, ako treba nešto, ko god te dira, meni se obrati, ne smije te niko ni taknuti. Kaže on da je sve u redu. Naš čovjek, Balkanac! Jeste on odrastao u Švicarskoj, uzeo njihovu kulturu, ali mentalitet... Naš! I voli narodnjake, druženje. Običan dečko koji je napravio svjetsku karijeru. Bio sam kod njega na svadbi, družimo se. Ivan je jednostavan, prirodan, ako može pomoći, pomoći će, odmoći neće - ispričao je Krstajić i nastavio:

- Kao svaki gastarbajter, Ivan voli našu muziku. Znaš kako je to bilo. Kad igramo petkom ili subotom, taj dan ne mogu zaspati do šest ujutro. Puca me adrenalin, ne osjećam umor od utakmice. Kad dođe vikend, izađemo, kao i cijela Njemačka. Samo što smo nas dvojica imali nesreću da nas uslikaju! Kad se to dogodilo, zove me Mile Kitić i kaže: "Nikad jaču reklamu nisam dobio i to besplatnu!" U Njemačkoj četiri miliiona ljudi kupuje Bild i nas trojica izađemo na naslovnoj strani. Strašno!

Krstajić se prisjetio da je to bilo poslije meča sa Stuttgartom, a da je Schalke u srijedu trebao  igrati s Rosenborgom u Ligi prvaka, odlučujuću utakmicu za plasman dalje.

- Te subote Ivan i ja odemo u Duisburg slušati Mileta Kitića. Dogodilo se šta se dogodilo. Vidio sam u dva ujutro da nas je neko slikao, vidio sam crvenu lampu uperenu prema nama. Ivan mi kaže da umišljam. Dobro...

- Dođemo nas dvojica sutradan na trening. Odradimo sve, niko nas ne dira, dobro je, iako smo napravili glupost. Novinari poslije na konferenciji pitaju direktora kluba gdje su mu igrači. On im kaže kod kuće i poruči da ako je neko izašao, bit će kažnjen. I novinari mu pokažu dokaz, naslovnu stranu Bilda. Kad sam došao kući, zvoni mobitel. Čim sam vidio da je direktor, znao sam koliko je sati. Sljedeću utakmicu u Ligi prvaka nismo igrali ni ja, ni Rakitić. Kažnjeni smo, bili smo na tribinama, a ostali smo i bez premije, koja je bila ozbiljna. Dobro je što smo prošli dalje, a predsjednik i direktor su nam samo rekli - idemo dalje!