Na grozote rata Pablo Picasso odgovorio je Guernicom, utjecaj straha i tjeskobe na čovjeka prikazao je Edvard Munch, a njegova deformisana figura ispod krvavog neba postala je otjelovljenje anksioznosti ne samo čovjeka kao jedinke, već duševni bol kolektiva. A tek nakon "Schindlerove liste" Stevena Spielberga svijet je spoznao istinu o holokaustu...

Jezik umjetnosti je moćno sredstvo koje ima za cilj da otvori probleme i popravi ljude. Vođeni tim i bh. umjetnici su kroz svoja djela progovarali jezikom istine, u nadi da će njihova poruka pronaći put do onih koji treba da je čuju. Mnogi od njih, svjesni da je kultura sjećanja ključ identiteta, kroz različite medije: dokumentarni i kratki igrani film, fotografiju, slikarsko platno, muziku, knjige, pozorišne predstave..., pokušavali su približiti genocid u Srebrenici, tragediju svjetskih razmjera, ali isto tako prenijeti i bol preživjelih koji su izgubili svoje najbliže. I to sve sa jednom namjerom - da se ne zaboravi i nikada nikome više ne ponovi!

Pobrojati te umjetnike poimenično bi potrajalo, iako to zaista zaslužuju, ali u nastavku teksta osvrnut ćemo se na doprinos nekoliko njih.

Kada se spominje genocid počinjen jula 1995. godine, kada je u pitanju likovna umjetnost, djela Safeta Zeca i Mersada Berbera uvijek su u fokusu domaće i svjetske javnosti. I to s razlogom. Strašni zločin i muke preživjelih niko tako vjerodostojno nije zaustavio na platnu i sačuvao za vječnost kao oni.

Iz Berberovog ciklusa "Velika alegorija o Srebrenici"

Safet Zec je skoro tri decenije, kistom i bojama, progovarao o najvećem zločinu protiv čovječnosti nakon Drugog svjetskog rata. Njegovi ciklusi "Ruke na licu", "Zagrljaji" i "Suze" objedinjeni u izložbi, simbolično nazvanoj "Exodus", trenutno su predstavljeni u nekadašnjoj fabrici akumulatora u Potočarima, na mjestu gdje su majke, djeca, sinovi, očevi, nane i djedovi..., ubijeni samo zbog drugačijeg imena i prezimena.

Djelo Safeta Zeca

Mersad Berber (Bosanski Petrovac, 1940 - Zagreb, 2012) slikao je Srebrenicu, pisao o Srebrenici, tema genocida u Srebrenici godinama ga je potpuno zaokupljala. Berber je uz permanentno crtanje iz dana u dan pisao i dnevnik. O ciklusu "Velika alegorija o Srebrenici" kazao je: "Napravio sam ga u jednom dahu za oko šest mjeseci. Tema je izabrala mene. Svaka stvarnost pet puta je snažnija od bilo kakve oniričke mašte umjetnika".

Svoje trajno svjedočenje o sumraku civilizacije na kraju 20. stoljeća smjestio je i iza korica na 600 stranica ispisane i umjetničkim djelima obogaćene monografije "Srebrenica". Tragedija Srebrenice za njega je bila antička tema za koju se godinama pripremao skupljajući materijal, radeći skice za studije, svakodnevno pišući, a tokom rada najviše se oslanjao na dokumentacije forenzičara, fotografa, medija...

Tarik Samarah, poznati fotograf, odmah pokraj katedrale "Srca Isusova", u centru Sarajeva, otvorio je Galeriju, simbolično nazvanu "11/07/95". U nju je smjestio fotografije onih koji više ne mogu da govore, čuvajući trajno sjećanje na njih, ali i fotografije koje je napravio tokom ekshumacija, neoborivih dokaza o zločinu s kraja 20. stoljeća.

Književnik Abdulah Sidran napisao je pjesmu "Srebrenica" u kojoj riječima tako precizno opisuje bol i patnju Srebreničana i svih nas koji moramo živjeti sa tim ožiljkom na srcu. Između ostalog u stihovima kaže:

Zar ne vide, zar ne čuju
Zar ne znaju, da smo mi,
Šta nas je preostalo, mrtviji od svih
Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom,
Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla,
Vrištimo, i njihovim vriskom – govorimo?
Ne date nam
Da u prošlost gledamo!
A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!

Ili kao što je njegov kolega Dževad Karahasan jednom rekao: "Pred činjenicom Srebrenice ostajem nijem zbog žrtava i zbog počinitelja jer, tugo, o meni govore i jedni i drugi, jer su i jedni i drugi ljudi. O meni govori sudbina žrtava jer ja ne znam zašto su na mjestu žrtava danas oni, a nisam ja. To nije moja zasluga, ja ne znam nijednog odgovora. Ali i počinioci, oni su ljudi. Bože, ja sam, srećom, u ovom užasu bio na strani žrtava. Valja nam živjeti sa sviješću o tome da se to dogodilo, valja nam živjeti pored onih kojima se dogodilo, valja nam, o užasa, živjeti sa onima koji su to učinili, valja nam živjeti sa sviješću da će se to ponoviti. Nadajmo se ne opet u Bosni, nego negdje daleko tako da ćemo o tome moći filozofirati, izgovarati mudre frazetine ili se praviti da pomažemo. Šta je jedino čemu se možemo nadati, to je ne dozvoliti da to potone u zaborav. Pri tome koliko god me u nijemost gura užas bola, trpnje, toliko me u nijemost gura i strah od užasa pred onim što su ljudi spremni učiniti svojoj braći ljudima".

Avdo Huseinović napravio je brojne dokumentarne filmove o genocidu u Srebrenici, rađene su teatarske predstave, održavani performansi poput onog "8372..." kojeg je u Kamernom teatru 55 sa kolegama održala Zana Marjanović...

Nagrađivana rediteljica Jasmila Žbanić snimila je i dugometražni igrani film o Srebrenici, čiju premijeru očekujemo ove godine.