Sva Hodžićeva djela nastala su nakon studioznih istraživanja tematika kojim se bavio u svom kreativnom procesu, a upravo takav pristup radu podrazumijeva mnogo vremena i odricanja. No jedno je sigurno, rezultat su umjetnine pred kojim se divi i publika i kritika. Djela koja nose jasnu poruku bitnu za čovjeka i čovječanstvo. 

Nakon što je završio ciklus - triptih Apokalipsa (dimenzija 4,80 x 2,20 metara), Hodžić je, kako otkriva za naš portal, kao nastavak te priče naslikao poliptih "Raj, Dženet – Pakao, Džehenem", koji ekskluzivno možete pogledati u našoj foto – galeriji, a u nekim sretnijim vremenima, kada pandemija prođe, i uživo u nekoj od bh. galerija.

{$galerijaFotografija}

Hodžić je u razgovoru za naš portal podsjetio kako je nastao triptih Apokalipsa, da bi bolje razumjeli i nastavak njegove likovne, angažirane priče o nama - običnim smrtnicima. Govorio je i o aktuelnoj situaciji u BiH, s posebnim osvrtom na političke strukture koje su trenutno na vlasti. 

- Apokalipsa je uvodni dio, a nastala je iz mojih razmišljanja o našem životu, o sociologiji kulture, o historiji kulture, od nastanka ljudskih društava do ovamo. Zaključio sam da se apsolutno ništa nije promijenilo. Mentalni sklop čovjeka se nije promijenio. Promijenila se tehnika i način življenja, promijenilo se oružje i oruđe. Razmišljajući o toj dimenziji, mi živimo apokalipsu. To je jedna vječna tema, jer apokalipsa je otkrovenje.

Ali čega otkrovenje? Šta sada mi znamo o tom otkrovenju? Otkrovenje je kada kažete da su recimo otkrili neku formulu u hemiji ili fizici. Ali treba otkriti formulu života, pa sve ostalo. Ja sam pokušao da uđem u to, i sve sam smjestio na zemlju. Sve to sam dao čovjeku. Dakle, čovjek pravi i apokalipsu i dženet i džehenem, odnosno raj i pakao. To je sve u domeni čovjeka, jer Bog, ili vrhunski dizajner svemira, je dao čovjeku da on može da misli, dao mu je lik, dao mu mozak, da se razmnožava, dao mu je da misli i da sebi pravi pretpostavke za dobar život.

U svim objavama, u svim Božijim knjigama, apsolutno se potencira: ne ubij, nemoj krasti, nemoj raditi loše stvari, nego širi ljubav. Čovjek je sve to zloupotrijebio. Sve to ima u basnama, bajkama, pričama o djeci. Sve to ima, i to je najveća istina. Idući tom stazom koja je dosta trnovita, došao sam do toga da radim Apokalipsu. Mislio sam jednu ću napraviti, gdje je bio povod rat u BiH, u kojem je stradao jedan narod, gradovi, došlo je do urbicida, genocida, ali nakon završetka rata došlo je do neke nove restauracije ali nove apokalipse – priča Džeko.

Tako su uslijedile Apokalipsa II i III, jer, razmišljanja o toj temi mu nisu dala mira.

- Mislio sam prvu Apokalipsu uobličiti i završiti knjigom, ali, onda sam razmišljao da postoji mogućnost da zemljina kugla strada ako u nju udari neki meteorit, ili ako dođe do nekog velikog potresa. I napravio sam drugu Apokalipsu gdje sam, dakle, predstavio planetarno stradanje. I opet nisam bio zadovoljan, nešto mi je falilo. Onda sam napravio stradanje kosmosa u Apokalipsi III. Ona je sva u pokretu, ona sva plovi, tu nema spasa. Tu plove cipele, kosti, lobanje... to je neki kraj svijeta – pojašnjava Hodžić.

Povjerava nam da je poslije triptiha "Apokalipsa" u planu imao da radi djelo na temu "Četiri jahača iz Apokalipse", koja, kako Biblija kaže, predstavljaju neizbježna zla koja se pojavljuju kako ljudi na Zemlji gube humanost i odlike ljudskosti.

- Nisam to uradio jer ne mogu da dođem do rješenja. Ja neću da ih napravim da su to konji, jahači, snažni muškarci, nego hoću da napravim duhovniju stvar, nešto što se krije u drevnim spisima, drevnim objavama, nešto apstraktno. Napravio sam neke skice za četiri jahača, ali onda mi se nametnulo da radim "Raj i Pakao, Dženet i Džehenem". Uradio sam jedan poliptih iz osam dijelova dimenzija 2,80 sa 3,20, i doveo sam ga u tu fazu da predstavlja naše življenje. Važno je napomenuti da sam za realizaciju ova dva djela uzeo motive i detalje iz više izvora - iz kršćanstva, pravoslavlja, iz hinduizma, islama...

Radio sam to u jednoj perspektivi koja se više neupotrebljava. Ali, ako hoću da prikažem jednu ovakvu temu, moram da idem u prošlost. Cijeli rad ima svoj prvi i zadnji plan, i svih osam katova svoj prvi i zadnji plan. Nisam htio da ilustrujem raj i pakao, odnosno da slikam kako su to prije mene radili. Ovo je moje viđenje. Smjestio sam ih na zemlju, jer mi ovdje radimo i dobra i zla. Postavljaju se pitanja hoćemo li širiti ljubav i živiti ljubav, ili ćemo živiti zlo i otići da sagorijevamo u vatri? Do nas je – ističe Hodžić.

Osim što su mu vjerske knjige bile inspiracija tokom procesa nastanka djela "Raj i Pakao, Dženet i Džehenem", da svoju zamisao sprovede do kraja, pomoglo mu je i djelo čuvenog italijanskog pjesnika Dantea Alighierija.

- Uzeo sam Danteov "Pakao" koji završava u blatu i govnima, onda sam uzeo krv ljudi koji su pravili rodoskrnavljenje i na kraju je led. On je zaledio sve. Nema života, nema razmnožavanja, dok ne dođe neko drugi ko će oživjeti taj svijet. Tako je i kod Dantea i u hinduizmu. Pročitao sam 5.000 strana, i sad ih čitam. Jer da bi izbjegao ilustrativnost, morao sam to uraditi kako bi svoju zamisao sproveo do kraja – kaže Hodžić.

Povjerio nam je i da se već neko vrijeme povukao iz javnog života, a objasnio je i zašto...

- Onaj ko zavoli pravo i istinu, mora da bude svjestan da će u životu često biti sam. Nijedna vlast na svijetu, od nastanka ljudskih društava, niko dakle nije volio pametne ljude. Pametni ljudi se uzimaju kao ukras, kao dekoracija. Svi pametni ljudi, u svim periodima života su bili na neki način prokazani, na njih se upiralo prstom, pa ako smetaju proglase ih ludim, pa su ih čak i spaljivali. To se i dan danas radi, samo na perfidniji način. Ali vidite onda čemu to vodi, kakva je naša realnost jer pametni ljudi ne mogu doći do izražaja. Nama ne izlazi vrhunski stručnjak da komentariše pandemiju, nego izađe Forto. Pa ja znam o pandemiji isto koliko Forto, ne samo on, nego milion drugih Forti, da ne bude da politički govorim.

Razumijete šta želim reći, izlazi čovjek kojem ja ne vjerujem, jer nemam razloga da mu vjerujem. Jer, evo vam primjer, ne mogu ja da kažem kad igra naša fudbalska reprezentacija "daj da umjesto Džeke uzmemo nekog mog komšiju koji dobro igra". Ne možemo to uraditi. Ako ne damo struci prednost, ako nas ne vodi pamet, onda ćemo da zalutamo. Jer u džungli možete da živite jako dobro, a možete da zalutate, da vas ujede neka zmija, neki akrep, neka divlja zvjerka. Božiji putevi su jako čudni.

I zašto sam se ja potpuno povukao iz javnog života? Ne zbog pandemije, nego i prije toga na dvije-tri godine, jer neću da mi soli pamet neko ko ne zna, i neću da gubim vrijeme da razgovaram sa nekim od koga nemam koristi, ne materijalne, već duhovne. Da mogu da naučim nešto. Ni sa kim neću više od pola sata da sjedim ako nemam koristi, jer to je samozatupljivanje. Provodim dosta vremena sam, jer meni nekada bude malo 24 sata, uz svu literaturu koju imam, pa bi volio da se može uzeti od sutra, da malo uštinu od onih dana kada odmaram umoran od svega – ističe Džeko.

Objasnio je i zašto je nemoguće pomjerati granice u kulturi u BiH.

- U kulturi je teško pomjerati granice, posebno iz pozicije malih naroda kakvi smo mi. Pomjerati granice kod malih naroda je vrlo teško, prvo što kod malih naroda vladaju mali voždovi, vladaju mali kompleksaši, i oni misle da od njih sve kreće. Njih kultura ne zanima. Džeko Hodžić kod njih ne postoji ni kao broj. Jedne godine su mi dali hiljadu KM, a ja uložim puno više u svoja djela. I vratio sam im, jer mi ne treba. Na drugoj strani postoji neka povlaštena kasta, oni kritikuju vlast, ali dobiju sve. Ozbiljni umjetnici to ne mogu da promijene.

Kažu u Sarajevu su se desile političke promjene. Dobro, a jeste li čuli ikad da ti koji su promijenili stvari u Sarajevu, da su govorili o kulturi? Jeste li čuli Kojovića, Konakovića, Hadžibajrića? Pa o čemu da pričamo? Šta su promijenili? Znate šta je Churchill (Winston Leonard Spencer Churchill op.a.) odgovorio jednom ministru na sazivu Vlade u Engleskoj, gdje se vijećalo kako da poprave budžet, a ministar izjavio da sve pare od kulture prebace na ministarstvo odbrane? On mi je odgovorio: "Šta ćemo braniti?". Vidjeli smo sada u vrijeme pandemije kako to izgleda kada su nestručni ljudi zaposleni. Mi plaćamo taj ceh – upozorava Hodžić.

Razgovor smo vodili u njegovom ateljeu u Sarajevu, u kojem se nalazi velika kolekcija njegovih, ali i djela njegovih kolega iz cijelog svijeta. Kako je "načeo" sedmu deceniju života, tako je počeo i razmišljati šta sa svim tim blagom. Odlučio je da dobar dio pokloni ozbiljnim galerijama i muzejima, kako ne bi opteretio svoju djecu jednom kada ga ne bude.

- Moj angažovani rad, koji također govori o nama, "Bosna od Kulina bana do današnjih dana", sada krasi Zavičajni muzej u Travniku. Odlučio sam da im poklonim jer volim taj grad, volim ljude koji tu rade i kako rade. Poklanjao sam i ranije svoja djela, a tu ću praksu nastaviti. Razmišljam o galeriji u Bihaću, ali ne znam da li oni imaju uslove. To ću morati provjeriti kada tamo budem u imao izložbu, a planirana je za ovu godinu. Hoću da rasteretim atelje, da kada odem na onaj svijet, djeca ne dođu u situaciju da ne znaju šta će sa tim.

Imam mogućnost i to da prodam, da zaradim dobre pare, ali, ja više volim učiniti hajr, uvakufiti nešto, nego uzeti pare. Neću da prodam svoju ljubav za neke pare. I šteta je što Sarajevo kao glavni grad nema kuću legata, koja bi, nakon moje smrti prihvatila moje radove. I radove mojih kolega naravno. To bi bilo ispravno, jer nama su umrli mnogi umjetnici, a mi ne znamo šta je sa njihovim djelima – kaže Hodžić.

Rođen je 1950. godine u Godijevu u Bihoru, sjevernom dijelu Crne Gore koji pripada Sandžaku. Umjetničku školu u Peći završio je 1970. godine, a 1977. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima su i nagrade Udruženja likovnih umjetnika BiH za crtež, "Grand Prix" ULUBiH, Srebrena nagrada Univerziteta Sarajevo, Nagrada grada Wasserburga, Njemačka, Specijalna diploma za razvoj likovne kulture…