Halima Resić, predsjednica Donorske mreže u BiH, izjavila je da je veliki problem činjenica da u BiH ne postoji krovna institucija za transplantaciju.

- Donorska mreža je nevladina organizacija koja nema podršku bilo kakvih zdravstvenih institucija. Federalno ministarstvo zdravstva nas podržava posljednjih godina u ovim kampanjama, ali to je nedovoljno. Borimo se i mislimo da svaki spašeni ljudski život je vrijedan ovog našeg truda i borbe - kazala je Resić, dodajući da imaju snažniju podršku stranaca nego od vlastite države.

Ona je rekla da je ključna prepreka zdravstveni sistem.

- Mi ne možemo promijeniti politiku, ali idemo dalje. U Evropi 52 posto građana želi da donira organe. Mi moramo zajedno da rušimo predrasude. Sami sa sobom moramo razgovarati. Zašto da ti organi odlaze pod zemlju? Naši mladi ljudi, odlaze im organi zato što porodice nisu dovoljno informisane - rekla je Resić te se zapitala "zašto ti organi ne nastave da žive u drugim ljudima".

Istakla je na kraju da je BiH na dnu ljestvice po broju transplantacija organa.

Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, kazao je da mediji imaju važnu ulogu u vezi s izvještavanjem o značaju transplantacije organa.

- Imamo dosta problema. Imali smo godinu i po dana bez transplantacija. To je najviše pogodilo pacijente koji čekaju. Imali smo smrtne slučajeve pored živih donora, što nam se nije smjelo događati. Evo napokon se vratio transplantacijski program u BiH. Zadnjih nekoliko mjeseci smo imali pet-šest transplantacija, ali to je jako jako malo. Morate znati da je 2.000 pacijenata na dijalizi u Federaciji BiH i da bi 700 ljudi mogli proći transplantaciju i kad uzmete broj transplantacija, to je jako malo. Pacijenti su zaista bez nade, a nadu ćemo im vratiti ako povećamo broj transplantacija - rekao je Žuljević.

Istakao je da je Sarajevo radilo više transplantacija 1974.-1975. nego 2020.-2021. godine.

- Moramo raditi transplantacije u BiH. Svaka transplantacija je ušteda u zdravstvu. Više od 30 miliona se u Federaciji izdvaja za dijalizu. Zar to nije nešto na čemu bi Vlada trebala da poradi? Jako je važno da se razgovara u porodici o doniranju organa. Ako se nikad kod kuće ne razgovara o tome, to su vrlo često odbijanja - kazao je Žuljević.

Elvir Ćuzović, pacijent iz Sarajeva, koji je već 21 godinu na hemodijalizi, istakao je da je njemu lično jedini spas transplantacija.

- Već sam jednom imao transplantaciju. Majka mi je bila donor i više nema koga iz porodice da bi mi pomogao. Jedina nada bi bila kadaverična transplantacija koja se kod nas, nažalost, ne radi. Ja neku nadu ne polažem. Nakon dvije godine, prije mjesec dana desila se prva kadaverična transplantacija. Nakon dvije godine, a toliko je mladih pacijenata. Ja sam na federalnoj listi za transplantaciju, ali nemam nade. Ja pokušavam naći živog donora, da se pokušam spasiti van države. To je jedini način, jer ako bude išlo ovim tempom ja neću dočekati transplantaciju ni za 100 godina. Osjećam se ostavljenim od države. Ja sam se poželio vode napiti. Pola života sam na dijalizi. To nema nigdje u svijetu šta se kod nas dešava - kazao je ovaj pacijent.